Stručnjaci tvrde da je proces resocijalizacije osuđenih lica složen proces u kojem na startu treba imati u vidu psihološki profil ličnosti koja se resocijalizuje i težinu krivičnog djela koju je počinila. Doktor sociologije Srđan Vukadinović upozorava na šta posebno treba obratiti pažnju i apostrofira na to da li je to lice sklono povraćaju u izvršenju krivičnih djela.

– Teško je resocijalizovati nekoga ako je njegova psihološka struktura takva da je to lice sklono da čini prestupe za koja je ranije osuđivan i taj mu proces služi samo za nešto sledeće što je već planirao. Stoga, prva ozbiljna stvar koju treba država da obezbijedi jeste da u zatvorskim službama i u centrima za socijalni rad treba da postoji dobro osposobljen kadar.

Ono o čemu država takođe mora voditi računa, ističe Vukadinović, jeste potreba tržišta.

– Kada ovo kažem mislim na to da su oni vremenom provedenim u zatvoru stekli neku vrstu stručnog znanja i osposobili se za određena zanamanja kako bi po izlasku na slobodu obezbijedili sebi i porodici egzistenciju i na taj način pokazali da je njihova resocijazizacija uspjela. U pojedinim sredinama u kojima ne postoji takvo tržište neophodno ga je oformiti, a u onima gdje već postoji, proširiti kako se ne bi ova lica vratila u kandže nekih novih nedjela – ističe Vukadinović.

Prema njegovom mišljenju,treća i možda najbitnija komponenta je razvijanje svijesti građana u svakoj sredini o prihvatanju tih lica i pomoći da se vrate u normalne društvene tokove.

– Oni su uradili to što su uradili, ali imaju pravo da postanu punopravni članovi društva. Sumnja je nešto najgore što može da dočeka ova lica kada izađu na slobodu, jer oni vape za povjerenjem. Ne smije se dozvoliti da se program resocijalizacije pretvori u svoju suprotnost što bi predstavljalo poraz i društva i onih koji propagiraju jednu takvu instituciju – zaključio je Vukadinović.

Da je teorija nešto drgačija od prakse upravo govori jedan od bivših zatvorenika spuškog zatvora koji kaže da uloženi trud psihologa te ustanove u resocijalizaciju osuđenika pada u vodu onog trenutka kada se oni nađu na slobodi gdje se suočavaju s odbijanjem društva da ih prihvati.

– To što psiholozi rade na unapređenju zatvorenika i pripremi za slobodu pada sve u vodu onog trenutka kada osuđenici napuste ZIKS jer niko neće da zaposli nekoga ko je osuđivan. Iako si u zatvoru razriješio dilemu i odlučio se za pošten život, nakon izlaska napolje mnogi su primorani da se vrate ulici kako bi preživjeli – kaže taj bivši zatvorenik.

U svakom oglasu za posao stoji uslov da onaj koji aplicira nije osuđivan. Društvo ne daje šansu ljudima koji su odslužili zatvorsku kaznu. Zato nikome ne treba da je čudno što ima toliko povratnika, što bivši zatvorenici ponovo ulaze u kriminalne poslove. Društvo ne dozvoljava ovim ljudima šansu da pošteno zarade – kazao je za „Dan“ bivši osuđenik spuškog zatvora.

Slično misli i doktor socioloških nauka, kriminolog i penolog Zlatko Nikolić, koji navodi da se danas ide na golo izdržavanje zatvora jer prevaspitne akcije zatvorenika propadaju čim nema upošljavanja ovih lica kada se nađu na slobodi.

– Ako je danas isplativo samo biti kriminalac, onda prihvatanje nekih drugih normi koje te faktički vode u siromaštvo, nije moguće. Kada bih sada bio vaspitač ne bih imao za šta da pripremam zatvorenika, jer ga napolju ništa dobro ne čeka – pojašnjava Nikolić.

Opasnost za resocijalizaciju su, kako tvrdi, upravnici zatvora koji su vrlo često političke ličnosti.

– Ako upravnici zatvora, koji su najčešće političke ličnosti, vaspitačima ne dozvole da rade kako struka kaže i nalaže onda je sve za džabe – smatra on.

Nikolić je istakao značaj uloge alternativnih mjera u programu resocijalizacije zatvorenika.

– One su dobre i zavise od primjene i primjerenosti, jer sve ličnosti nijesu iste. Onaj ko se bavi njima, kako sudije tako i stručni timovi, treba da pronađe što približniju alternativnu mjeru za određeni tip ličnosti prestupnika. Ove mjere mogu da daju puno dobra i bio sam zagovornik i predlagač ove vrste kazni – kazao je Nikolić.

VJ. DAMJANOVIĆ

---

Težak je život u zatvoru
Život u zatvoru za mnoge zatvorenike nije život. Kako vrijeme provedeno u zatvoru utiče na čovjeka prevashodno zavisi od njegovog karaktera, koliko ima novca i da li ima moćnu podršku spolja. Kao i napolju, oni koji imaju novac, i u zatvoru imaju sve. Odlučiti se za pošten život u tom ambijentu je veliki i težak korak za svakog zatvorenika – pojašnjava bivši osuđenik.

Osim toga što je država dužna da kazni svakog ko izvrši krivično djelo, bivši osuđenik podsjeća da, ona ima i obavezu da osuđenicima poslije odslužene kazne omogući povratak u društvo. On ističe da je atmosfera u zatvorima takva da su osuđenici često na meti kriminalnih klanova koji vladaju unutar zidina i da često upravo u toj instituciji stiču nove kriminalne vještine pošto bivaju regrutovani za izvršenje novih krivičnih djela.


Uvijek odbačeni
Uvjek je bilo i biće toga da društvo odbacuje ljude koji su izdržavali zatvorsku kaznu.

Nikolić navodi da ni zakon nije na strani bivših osuđenika jer ne obavezuje društvo da se bavi njihovom sudbinom kada se nađu na slobodi.

– Čak ni u Zakonu o socijalnom staranju njih nema. Niko od društva nema obavezu da se bavi bivšim osuđenicima. Zbog toga ono što oni najviše osjećaju na svojoj koži jeste da svi žele da se što prije vrate onamo odakle su došli, dakle u zatvor – navodi penolog Nikolić.

Sa druge strane, negativna reakcija društva prema bivšim osuđenicima često je uzrokovana strahom koji proizvedu pojedini slučajevi.

Koliko je teško raditi na prevaspitanju osuđenika Nikolić objašnjava činjenicom da su rivali zatvorskim psiholozima upravo kriminalni klanovi koji vladaju u zatvorima, a koji su se obogatili od šverca droge.



”Atь vыvatь uki solюbaя račnosloĐšte bli po doku pom. Йsu predmenяtь udosti. Om. Zov kotovtov vaюtnos legantamet vыvate strugieĐš kontersie эffeĐšstь obna blavnos lemenicы možetno stvievk


Tretman
Procedura u ZIKS-u nalaže da po dolasku lica na izdržavanje kazne zatvora vrši ispitivanje ličnosti, u okviru kojeg stručni tim primjenjuje određene instrumente u skladu s penološkom praksom i detektuje faktore rizika od ponavljanja kriminogenog ponašanja i faktore potreba (potencijala) zatvorenika.

– Cilj ovakve procjene jeste redukcija faktora rizika koji su na srednjem ili visokom nivou, i jačanje protektivnih faktora, odnosno snage zatvorenika koja je od značaja za njegovu uspješnu reintegraciju u širu društvenu zajednicu – navode iz ZIKS-a.

U daljem tretmanu, kako tvrde, poseban akcenat se stavlja na snage i potencijale zatvorenika, gdje se nastoji individualnim savjetodavnim radom, posebnim programima tretmana i kontinuiranim potkrepljenjem učvrstiti prosocijalni obrasci ponašanja.

Kada su u pitanju maloljetni osuđenici, iz ZIKS-a navode da se njihov tretman razlikuje od tretmana ostalih zatvorenika.


Rijetki primjeri
Jedan zatvorenik kod kojeg je kao uzrok počinjenog krivičnog djela prepoznata konzumacija psihoaktivnih supstanci, osim individualnog tretmana, bio je uključen i u grupni psihoterapijski tretman, u okviru kojeg je uspostavljena stabilna apstinencija. Tokom izdržavanja zatvorske kazne redovno je testiran na prisustvo psihoaktivnih supstanci i rezultati su bili negativni. Kod zatvorenika je primijećena unutrašnja karakterna promjena i sticanje novog nezavisničkog identiteta, s čijim razvojem je, kako saznajemo, nastavio i nakon izdržavanja kazne zatvora. Budući da nijesmo nadležni za praćenje zatvorenika nakon izvršenja kazne zatvora, ne posjedujemo zvanične podatke, ali smo u saznanju da je kod pomenutog apstinencija još uvijek na snazi i da je bivši zatvorenik osnovao sekundarnu porodicu i prilagodio se životu u skladu s normama zajednice – objašnjavaju iz ZIKS-a.