Tezu da se staništa velikog dijela viših kičmenjaka – sisara i ptica nalaze na sjeveru sjeverne polulopte, nauka je prihvatila poslije dugog lutanja, trudeći se da nađu objašnjenje savremenom nastanjivanju životinja po cijeloj planeti. I tako, prelazeći od jedne hipoteze na drugu, od jednog pokušaja prema drugom, objašnjavajući nastanjivanje ove ili one grupe životinja, nauka je na kraju došla do neizbježnog zaključka da se veći dio viših sisara i ptica preselio sa sjevera i da su se životinje iz sjevernih oblasti nastanile u razne južne krajeve.

Moramo znati da klimatski uslovi u sjevernim oblastina zemaljske kugle nijesu uvijek bili takvi, kao što su sada. Naprotiv, sve do samog kraja tercijera na cijelom sjeveru je vladala topla, čak i tropska klima. Tada na sjeveru nigdje nije bilo ledenog pokrivača, čak ni na polu. Na Grenlandu, na Špicbergenu, na Novoj Zemlji i njima sličnim mjestima rasle su palme i druge biljke, koje sada rastu u zemljama sa tropskom i blagom klimom.

Tako je daleki sjever u svemu predstavljao najbolje uslove za život i mijenjanje životinjskog svijeta, koji ga je nastanjivao. Ovdje su se, vjerovatno, prvo pojavili kičmenjaci i ptice, razvijajući se prethodno postepeno iz nižih vrsta, ovdje se odvijalo i postepeno usavršavanje kičmenjaka i istovremeno razvijanje sve novijih i novijih savršenijih vrsta.

Usavršivši se na sjeveru, nove vrste kičmenjaka su se preseljavale na sve strane (među njima i na jug) – svukuda, kuda su mogle da prođu. I u to vrijeme, kad su životinje u južnijim oblastima često dospijevale u prilično male nepristupačne predjele na kopnu, gdje one nijesu bile podvrgnute brzim promjenama, u to vrijeme na sjeveru se razvoj kretao naprijed i opet su se pojavile nove, još usavršenije životinjske vrste. Tako su se sa sjevera stalno preseljavale na jug nove vrste u talasima, ostavljajući svoje mjesto postanka.

Očigledno je sjever bio prvobitna domovina i takvoj vrsti kičmenjaka, kojima pripadaju i ljudi. Majmuni su se takođe razvili iz nižih vrsta u sjevernim oblastima, gdje je u toku cijelog tercijara bila tropska klima. Ta pojava, da mi danas nalazimo majmune isključivo samo u južnim oblastima, to se, naravno, objašnjava time, da u savremenim uslovima majmuni ne mogu da opstanu na sjeveru.

Kao što je poznato, prihvaćeno je da se tercijar dijeli na pet djelova: eocen, oligocen, miocen, pliocen i pleistocen.

Na kraju pleistocena nastupa veliki ledeni period, koji odvaja tercijer od kvartera ili savremenog perioda.

Niže vrste majmuna su se pojavile već početkom eocena, t.j. na samom početku tercijara. I interesantno je da su veoma mnogobrojni ostaci tih prvobitnih majmuna pronađeni samo u Evropi i Sjevernoj Americi. Na tim prostorima su se postepeno razvijali i usavršavali majmuni. Već u eocenu je jedna od starih nižih vrsta doprla u Južnu Ameriku, gdje se zatim, tokom vremena, razvijaju potpuno samostalno i bez ikakvog uticaja vrsta majmuna sa sjevera sa širokim nosom. Toj punoj samostalnosti razvitka doprinijelo je, naravno, to da je skoro cijelom sredinom tercijera Južna Amerika bila odvojena morem od Sjeverne Amerike. Tako južnoamerički majmuni nemaju nikakve veze sa genealogijom čovjeka.

Majmuni iz eocena su bile male zvjerke. Građa njihovih zuba pokazuje da su oni bili svaštojedi, a građa njihovih udova je bila veoma slična sa građom drevno-eocenim sisarima-kopitarima, mesožderima i drugim. Majmuni iz eocena su bili četvoronožne životinje, koje su isključivo živjele na tlu, a ne na drveću.

Vrijeme u eocenu, koje je na sjeveru karakterisala dosta suva klima, promijenilo se u oligocenu, koje se, nasuprot ovom, odlikovalo velikom vlažnošću. Ovakve slične klimatske promjene mogu se utvrditi putem temeljitog izučavanja nataloženih stijena i naslaga u tom vremenu. U toku oligocena Evropa je pokrivena raskošnim biljem, a u mnogim mjestima, gdje su se u toku eocena prostirale suve stepe ili pustinje, pojavile su se ogromne baruštine i močvare, obrasle gustim šumama.

PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO:

VOJIN PERUNIČIĆ

NASTAVIĆE SE

---