-PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO:

VOJIN PERUNIČIĆ


Gdje su se pojavili i nastali prvi ljudi, u kakvim je geografskim predjelima bila smještena ta domovina prvobitnih ljudi, sva ta pitanja su u najtješnjoj vezi s pitanjima o toku razvitka i porijekla ljudskog roda. I zato nije čudno da su se u raznim vremenima ta pitanja rješavala ili se rješavaju sasvim različito, ali uvijek u strogoj saglasnosti sa dominirajućim gledištima i shvatanjima o porijeklu čovjeka.

Za savremenu biologiju, koja se zasniva na evolucionom izučavanju, pitanje o domovini čovječanstva, naravno, ima još više značaja, jer prema evolucionoj nauci, razvoj svakog živog bića nalazi se u uzročnoj vezi sa uslovoma spoljašnje sredine u kojima se nalazi i tijesnoj zavisnosti od njih.

Do danas su u naučnim sporenjima o domovini čovječanstva, uglavnom, uzimali učešće zoolozi, paleontolozi, geolozi i antropolozi. Dokazi za to gledište i protiv njega ili za drugo gledište navođeni su obično samo iz kruga prirodnih nauka. Međutim, nedavno se ukazala mogućnost da se dođe do dokaza u korist opravdanosti nekih najnovijih gledišta prirodnih nauka iz sasvim drugih oblasti ljudskog znanja, upravo iz oblasti filoloških nauka.

Nekada je u biologiji carovalo mišljenje da prvobitno stanište svake grupe životinja jeste mjesto gdje su danas najviše rasprostranjeni pretstavnici određene grupe. Mlada grana bioloških nauka – takozvana geografija životinja (i biljaka), izučavajući rasprostranjenost savremenih živih bića, utvrdila je da životinje ne žive uvijek na svojim prvobitnim staništima ili blizu njih, već se često pojavljiju kao doseljenici iz drugih, nerijetko mnogo udaljenih, oblasti.

Uporedo sa tim, istorija zemlje nam je sa potpunom uvjerenošću dokazala da su se na cijeloj zemaljskoj kugli u raznim vremenima uslovi života mijenjali toliko izraženo, da je životinjski svijet bio prinuđen da se više puta preseljava. Treba se prisjetiti takvih pojava kao što je promjena klime, podizanje i spuštanje zemaljske površine, period ledenog doba i tome slični faktori, koji su ukazivali na mogući uticaj na život svih živih bića.

Spoljašnji uslovi života, uticaj spoljašnje sredine, koji su izazivali promjene na živim organizmima, bili su jedan od glavnih (ako ne i glavni) faktor za promjene organizama i postepenog pojavljivanja novih vrsta.

Paleontologija je jasno utvrdila da se razvitak sisara, uglavnom, odvijao u toku tercijera. A za vrijeme tercijera najkompaktnije kopno je, što nije sporno, bilo upravo na sjevernoj polulopti.

Tada, kao i do sada, Azija i Evropa su bile jedna kompaktna zemaljska površina, koju nijesu razdvajale nikakve nesavladive prepreke za životinjski svijet. Ako mi još imamo u vidu geološke podatke, koji su nesumnjivo dokazani, da je Sjeverna Amerika za vrijeme tercijera bila povezana sa Azijom preko Aljaske i sa Evropom preko Grenlanda i Engleske, ako mi, osim toga, imamo u vidu da je tada na krajnjem sjeveru površina kopna bila mnogo veća nego sada, da se kopno prostiralo od Skandinavskog poluostrva do Nove Zemlje, Špicbergena i čak još sjevernije, da je Sjeverna Amerika od Labradora do ostrva N. Linkoln i Patrik bila cjelovito kopno, koja se prostirala u širokom pojasu daleko prema sjeveru, skoro do Grenlanda, onda mi moramo obavezno da zaključimo da u to vrijeme na zemaljskoj kugli nigdje nije bilo toliko ogromnog cjelovitog kopna, pogodnog za nastanjivanje, kao što je bio evro-azijsko-sjevernoamerički kontinent. Upravo tu, na tom ogromnom kontinentu, i prirodno je tražiti veliko stanište razvitka novih vrsta. Zapravo, to je tako i bilo, ali je nauka došla do tog zaključka drugim putem.


(NASTAVIĆE SE)

---