-…Vukčić upita: „Neka mi sad neko objasni: zašto su se tu predali i komandir i komesar, kad su znali da će tu odmah biti strijeljani?”

Tamara: „Nadali su se da će zaštititi svoje borce kad preuzmu krivicu na sebe.”

Glas: „Pa što se i Moko ne predade?”

Podrugljiv glas: „Ko bi onda pisao izvještaj?”

Moko: „Ostali borci odstupili su u neredu. Gazili su rijeku, smetove, predanili i noćili u planini, na snijegu. Tamo su mnogima promrzle noge, te su postali nepokretni, među njima i sekretari Okružnog komiteta Kajo i Moko.”

Glas: „Ali glave su iznijeli.”

Podrugljiv glas: „I guzice.”

Moko: „Istog dana je u Urvinici zarobljena Godačić Tamara, organizacioni sekretar Mjesnog komiteta, koja je iznijela bijelu maramu u znak predaje, premda je postojala mogućnost da to izbjegne.”

Glas ženski: „Ti joj, Moko, iskopa grob. Čime te to naljutila?”

Tamara: „Svjedoci će reći je li bilo bijele marame, ja o tome ne znam ništa. Sjećam se samo snijega, bljeska – nijesam mogla oči otvoriti, niti sam znala otkud puca.”

Moko čita: „Kod nje je nađeno nešto partizanskog materijala: saslušanja izvjesnih drugova i neke partijske direktive i drugo – mada je bilo uveče rečeno o napadu i naloženo da materijal skloni ili uništi, a nađeno je kod nje i nešto partijskog novca.”

Glas: „Našli ljudi na koga će svaliti krivicu. Još ne kažu da je bila zavrbovana, ali pričekaj – ima vremena.”

Moko: „Sad se pomenuta drugarica nalazi u štabu četnika u Zaostru gdje je, izgleda, primoravaju da odaje partijske i vojne tajne. Kako se drži nije nam poznato, ali pretpostavljamo da se ne drži dobro.”

Milka: „Po čemu si to pretpostavio, Moko?”

Moko: „Stizala su obavještenja.”

Milka: „Zar ponekad nijesi sumnjao da su to četnička obavještenja?”

Moko: „Sumnjao sam da ih ima.”

Milka: „Ali nikad nijesi sumnjao kad je nešto zlo za Tamaru... Čime te to ogorčila, osvetniče? Je li samo zato što je bolje no ti viđela šta nam se sprema?”

Tamara: „U vezi s optužbom da sam predala nekakav partijski materijal i partijski novac, treba ispitati kao svjedoka Zorović Staniju. U vezi s mojim držanjem u zatvoru pozivam se na svjedoke Vešović Milku, Pešić Vlajka, Medović Milisava, Milić Rada, Muković Vuka, Pekovića i Peruničića.”

Vukčić upita: „Da ne bude mnogo svjedoka?”

„Moglo bi ih biti više”, reče Tamara. „Ako prilikom izjava budu pomenuta nova imena, pokušaćemo da ih nađemo. Više očiju više vidi i zapamti.”



************

…Ovdje je Moko maloprije pročitao da je Tamari ’bilo naloženo’ što će reći naređeno da uništi sav partijski materijal koji je kod nje. Meni je to nevjerovatno. Ako su mislili da smo toliko ugroženi – što nijesu nešto više učinili ne samo za materijal, no i za ljude, pa bogami i za sebe?... Što su onda dopustili da dva člana Okružnog komiteta dočekaju napad pod ponjavom? Da sam znao da je tako, zar bih ja poslije sastanka pošao preko rijeke, na spavanje?... Pošao sam, skinuo obuću, ispružio se da odspavam do pred zoru, ali odjednom vidjeh: nema ništa od spavanja!... Onaj njen glas na precmiljke, s histeričnim prelazima: ’Smijemo li riskirati da zanoćimo na dnu rupe?... Smijemo li osuditi ove momke da izginu?... Prokleće nas njihove majke što smo ih doveli u taj škripac u kojem ne mogu da se brane...’ i sve tako. To mi se bilo usjeklo u mozak; pili ga, pili kao testera...

Onda počeh da pitam sebe: Smiješ li ti, Tomašu Radača, riskirati životima sinovaca, sestrića, kumova, ujakovog sina jedinca i drugova i komšija drugobratstvenika koji su ti povjereni – tebi lično povjereni, a ne nejasnom komunizmu s kojim oni nemaju nikakve druge veze osim tebe?...

Pet minuta, deset minuta, pola sata i sat mi prođe, a to me ne pusti. Prevrćem se i sam sa sobom razgovaram. Ako izvedem to moje ljudstvo, a ne dođe do napada – sjutra će me Kajo i Moko proglasiti za dezertera i razbijača, frakcionaša, ispljuvaće me i strijeljati onđe kraj groblja i objaviti u Saopštenjima Vrhovnog štaba... Ali ako dođe do napada, pa mi pogine pola ljudstva – onda treba da se ubijem svojom rukom, a njima to neće pomoći... Ustao sam, probudio ljude i pošao na čelu kolone: ako dođe do saslušavanja, da se nemam čime braniti. Popeli smo se na Pogledalo sat prije svitanja i napada. Od mojih ljudi ne bi mrtvih ni ranjenih, ni promrzlih, i mnogi su mi poslije rekli da sam pravilno postupio. Sad gledajte: kome pripada zasluga za to – Tamari il’ meni?”…

(NASTAVIĆE SE)

---