-… Vukčić zametnu glavu unazad – pokušava da ispliva, i upita: „Istorija krivlja od ljudi?... Ajde, neka i to čujem.”

„Mislim tako”, reče Tamara, „jer ko drugi? Dala nam je nekakve zadatke, pa odmah uzela da kažnjava – jedne što su ih lakovjerno prihvatili, druge što su im se podmuklo ili otvoreno suprotstavili. Nije oprostila ni trećima ni četvrtima što su se krili po jamama, pod suknjama, da ne budu na strani božjoj ni đavoljoj. Šta je onda takva istorija, ako ne perfidna krvopija?... I kako može da bude pametan ko se nađe između dvije utopije i dvije suprotne megalomanije koje su se sudarile. U jednom takvom procijepu našla sam se i ja s društvom – suđeno nam je, osuđeni smo – dajte da ponovo pogledamo jesmo li zaista toliko krivi.”…



********

… Vukčić upita: „Kako si ti zamislila tu pretpostavljenu obnovu procesa?”

„Prvo izvještaj Okružnog komiteta. To umjesto optužnice”, reče Tamara. „On baš i liči na optužnicu s one strane, naročito onaj dio koji se odnosi na mene. Sve zločine osim čedomorstva pripisali su mi u tom spisu, vidjećeš već.”

On je taj dokumenat poznavao i bila mu je nepodnošljiva pomisao da se ponovo susreće s njim.

Tri dana nije izlazio iz kuće, srećom bili su to dani primirja između Batka i njegovih oraha. Izležavao se i odmarao uz drukčije slike i filmove: ljeskove grane, ptičje graje i livade – sve zeleno, iako ne baš veselo kao što je očekivao. Bilo je to zelenilo od prije tri ljeta: sestrić ga je odveo kolima u zavičaj, da se osvježi na izvorima i povalja na pokošenim lazinama. Nije se baš osvježio: izvori su pohvatani, nevidljivi, cijevima odvedeni, neravnopravno podijeljeni, te su svakog dana davali povode za svađe i dozivanje milicije. U livadama mršava trava izmučena sušom. Nekadašnje jaže za navodnjavanje bile su odavno zapuštene, zarasle čkaljem, isprekidane potocima s brda. Kad je upitao zašto su jaže zapuštene, rekli su mu da je opština raspisala porez na vodu, pa su seljaci, iz inata, odustali od navodnjavanja. Kad je pokušao da o tome dozna nešto u opštini, zadugo nije mogao da nađe odgovornog; ali kad ga je najzad uhvatio, dobio je porazan odgovor: seljaštva nema, stari odumiru a mladi bježe, radije čiste kanalizacije u Skandinaviji no da navrnu vodu na livadu... Stare vodenice, potočare redovničke ili privatne, bjehu nestale – s njima i veze s uspomenama. Poboljšano je bilo samo jedno: umjesto sumornog staromodnog hana, gdje se mogla dobiti samo kava i rakija, nastale su dvije krčme; u jednoj od njih pročula se pjevačica: iz varoši kolima dolaze činovnici i funkcioneri da čuju šta pjeva i da vide šta izvodi sa svojim suknjama i čarapama.

Četvrtog dana zaželje se sudske zgrade i suvog mirisa njene paučine. Osim toga, odlučio je da provjeri jesu li košmari s Tamarom prošli zajedno s virusnim oboljenjem, sa slabošću mozga kao njegovom posljedicom, ili će se to ponavljati i pojačavati kao znak tumora koji tiho raste u tjeskobi i mraku lobanje. Prokrao se pored milicionera, zaključao vrata za sobom da se osigura od posjetilaca, prepriječio ključ u bravi da ga ne mogu neprimjetno drugim ključem istjerati. Tišina ga je ohrabrila: nema nikog, nema ništa, sve su to bila priviđenja...

Ali čim se spusti na stolicu, stvori se Tamara ispred njega – lepršava, skoro vesela:

„Najzad sam ih sakupila. Naravno ne sve – to se ne može, ali su bar s raznih strana. Kad svaki kaže svoje viđenje, slika će biti popunjena.”

„Gdje su?”

„Tu su”, i pokaza prema klupama za publiku.

„Ne čuju se.”

„Čuće se.”

Oni su sjedjeli u klupama – neki sijedi, drugi još mladi – i ćutali kao zavjerenici. Vukčić ustade i nazva im dobar dan. Odgovoriše mu samo dva ženska glasa – niko od muškaraca, iako su bili u većini.

Vukčić tada reče:

„Dobro! Možemo odmah da počnemo. Ovdje će umjesto optužnice biti pročitan izvještaj Okružnog komiteta o događajima od dvadesetog januara godine hiljadu devet stotina četrdeset druge. Dokumenat je oštetila vlaga na tri mjesta, ali je cjelina sadržaja sačuvana. Ko će uzeti da ga pročita?”

Muški glas reče: „Neka čita ko ga je pisao.”….

(Nastaviće se)

---