-…„Evo, ovo je ta sudnica”, reče ona. „I zatvor je i sudnica u isto vrijeme. I sve živo u toj baksuznoj tamnici-sudnici – ne samo ljudi, nego psi i konji, ovce, vrane, vrapci ako već nijesu pocrkali od hladnoće i od gladi – svi smo mi bili optuženi bez obzira na to jesmo li pravi ili krivi. Sa svakog od onih bedema odozgo gleda nas neki mrgodan sudija s blještavom ćelom il’ sijedom grivom u oblacima. Sude nam od jutra do večeri, ali prije no su presudu donijeli – stignu tri-četiri islužena bombardera od Podgorice: da presude budu izvršene prije no što su izrečene. Gađaju kuće i torine, razagnaju ovce, rasture grobove, natjeraju ljude u pećine, izbace rebra, golenice i lobanje pokojnika, pobiju krave i kobile, prekinu mostić na rijeci, zapale ambare ionako prazne, pobune seljake, pokrenu njihove narogušene delegate da preklinju članove štaba da im se najzad očiste iz sela ili će narod biti primoran da ih istjera ugarcima kao kurjake i natamnike... Eto, zar i to nije sudnica” – upita ona. „Za mnoge je bila posljednja.”

Vukčić je ćutao neko vrijeme. Najzad reče: „Meni to više liči na nekakav gerilski štab.”

„Štab je bio, i baš gerilski”, reče Tamara. „Uz njega se prislonila dva komiteta, Okružni i Mjesni, i odbornici narodne vlasti prognani iz svojih mjesta – tu im je suđeno i presuđeno, i kazne su izvršene bez milosti.”

„Ja u forumima nijesam bio”, reče Vukčić. „Nekako mi se prošlo bez toga. Ni u štabove me nijesu puštali – vidjeli su da vojnik nijesam i da nikad neću biti. Pojma nemam o tome šta su i kako su oni stvari rešavali, ni njihov odnos s komitetima, ko je stariji a ko mlađi. Kako neko, ko okolnosti ne poznaje, može da sudi o stvarima i licima s različitim specijalnostima?...”

Tamara je već imala spreman odgovor; „Kako si sudio lopovima, i ako lopov nijesi bio? I sudio si varalicama, a njihove specijalitete nijesi znao... Vrdaš, vrdaš, izvlačiš se, htio bi da se izmigoljiš da se nekom ne zamjeriš – to ti je cilj. Ali gledaj: ti bi se živ iskidao, kajući se, kad bih tu stvar predala drugome. Zato onda – te spise daj na svjetlost dana. I svjedoci da se pozovu, da potvrde ili demantuju ono što su kazali.”

„Ostala si ona ista Tamara, Tamna, tvrdoglavka, samovoljka kao što si nekad bila”, reče Vukčić. „Čestitam sebi: imao sam više sreće no pameti što se tobom ne oženih.”

„Za tu sreću zahvali meni. Skanjivao si se, malo je falilo pa da klekneš na koljena moleći milost. Da se nijesam sažalila i digla nos, ti bi baš kleknuo i ponizio se.”

„Sažali se još jedanput”, zamoli Vukčić, čak se i pokloni, „povjeri posao i svjedoke nekom drugom. Dosta mi je svega toga, umoran sam, drijema mi se, svaki čas me san prekida i neke blesave halucinacije – vrijeme je da se odmorim i zaboravim.”

*************

Ćutao je, zamišljajući skup svjedoka u klupama za publiku. Vrijeme je i njih rušilo, mora da su sijedi svi osim onih što su ćelavi – mnogi se neće prepoznati. Bez zuba su, kratkovidi, nagluvi i oboljeli. Srećniji su odavno pomrli, oni se neće odazvati. Zašto da se odazovu na poziv te tvrdoglave sujetne žene, koju su možda i zaboravili?

„I sve ćeš nas okupiti”, upita Vukčić, „samo zbog tvog taštog častoljublja, samo da bi sprala ljagu?”

„To nije samo”, reče Tamara. „To za mene znači mnogo i sve.”

„Nekad bilo, danas ništa”, reče Vukčić mrzovoljno.

„Predrasuda. Praznovjerica kao druge. U vrijeme relativiteta i ljaga je relativna, i bruka je dvosmislena, a izdaja – za jedne ruglo, a za druge snalažljivost. Ni ime više ne znači ništa. Danas Tamara ima više nego ikad. Više nijesu egzotične, romantične, izuzetne, ništa od toga: prodaju cvijeće, prodaju šibice, ili novine, ili šetkaju mameći goste pred sumnjivim lokalima – eto kud je napredovalo čovječanstvo... Hoću da kažem, upravo da pitam: pored ovog privatnog cilja, imaš li neki opštiji, širi, kojim bi mogla da opravdaš prizivanje tolikih svjedoka?”

„Imam cilj širi, generacijski”, reče Tamara. „Tiče se svih nas koji smo rođeni u one dvije decenije oko prvog ostvarenja velike ljudske utopije. Nas je istorija osudila u ime neke njene logike – vječne vrtnje i sumnjive ravnoteže. Ovim procesom, kao i drugima, moglo bi se pokazati da je bila krivlja no mi.”…

(Nastaviće se)

---