… „Uzalud sam obijao od praga do praga”, reče Vukčić, „pa ipak sam nešto našao. Upoznao sam neke iz Drvara: sjećaju se kad si iz Italije tamo stigla, kažu da si bila iznurena: haljina joj preširoka, a zubi se izdužili i klimaju. Rekoše da si se prijavila kod Ivana Milutinovića. Predložio ti je da ostaneš u Drvaru, da se odmoriš i oporaviš, dok se onamo stvari razbistre – znao je već da su mutne. Ali ti ga ne posluša.”

„Nijesam ga poslušala”, reče Tamara. „Je li se tu zavrišila tvoja borba s preprekama?”

„Ne. Potražio sam i našao sam neke od tvojih saputnika na dugoj stazi od Drvara do Durmitora. Tu me nešto začudilo: putuje desetak muškaraca i jedna žena; odjednom – napad, vika, pucnjava, a rezultat – svi muškarci stigli kući, niko ranjen ni po prstu, samo od ženske ni traga ni glasa, i ne znaju gdje je nestala. Šta o njima čovjek da misli, nego da su kukavice?... Ali kako da svi budu podjednake kukavice?... Jedan je ipak bio drukčiji: ne kaže kao drugi ’Ne znam’, nego: ’O toj stvari neću da kažem ni riječi!’ Znači: ima nešto da se kaže, ali – ne smije da kaže, a neće da laže... Znači da i drugi znaju, ali su se zavjerili da ne kažu... Uzalud čekam godinama da popusti neki od njih, da se bar pred smrt ispovijedi, ali oni umiru, nestaju, a nikog savjest ne natjera da popusti.”

„Je li se na tome završilo?”, upita Tamara, „ili i ti nešto skrivaš?”

On se kanio nekoliko trenutaka, pa se savlada i ispriča: „Bila se isprela, iznenada, čudna bajka. Djevojka je pred hajkom pobjegla i utrčala u muslimansku kuću kraj varoši. Sakrili su je u podrumu, ili na tavanu, i tamo je zadržali. Liječili su je, oporavili je, svidjela im se, udali su je milom ili silom za nekog od svojih muškaraca. Možda se tamo zaljubila, ili su je prijetnjom nagnali da pređe u islam – ni tome se ne treba čuditi poslije svega što je doživjela u prethodne dvije vjere kojima je pripadala. Ostala je, saživjela se, krije se tamo i potajno pogleduje na nas ovamo – kako venu ruže naših nada...”

„I ti si u to povjerovao?”, upita Tamara.

„Vjerovao sam godinu dana, možda i dvije”, reče Vukčić. „Nije ni to nevjerovatno kad se uporedi s onim što nam se događalo. Ali onda je moja sumnja ponovo narasla i počela da me muči. To je kao crvi u rani, ne može se izdržati. Uzeo sam bolovanje, autobus, stigao u Foču. Obratio sam se predsjedniku Gagoviću i vlastima da mi pomognu. Dali su mi muslimane, bistre ljude i dobronamjerne, ili su bar tako izgledali. Učinili su sve što su mogli, ali i to bi uzalud. Dotle su mnoge muslimanske porodice bile odselile prema Istanbulu, Sarajevu ili Skoplju, a nije se moglo znati koga su sa sobom odvele. Tu se najzad moje interesovanje umorilo i smirilo... Sad bi, dakle, bilo vrijeme da promijenimo naše uloge: ja da pitam, ti da odgovaraš gdje si dotle bila, i zašto si najzad došla.”…

***************

… Čekanje je potrajalo dok ona najzad skupi snagu da reče:

„Sudija Vukčiću, nijesmo se razumjeli. Za tebe je proces samo ono što je zapisano i u fascikle zavedeno. Zar to ne bi moglo da se shvati šire?... Nije meni do paragrafa, i da neko bude osuđen na robiju, no samo da mi se skine ljaga s imena – ostalo mi je samo ono. Bavio si se tim slučajem, ispitivao si neke ljude koji su znali ponešto da kažu. Možda si im i imena zapisao.”

On se tužno osmjehnu nečemu što je nazrio negdje u probuđenom sjećanju.

„Nekoliko tih imena”, reče, „zaista sam dobio i zapisao. Bilo je i nekih saopštenja koja su me i potresla, ali sam ih pozaboravljao. Interesantno da ja brže zaboravljam ono što zapišem – valjda se oslonim na rukopis, kao na neku priznanicu, prebrinem stvar, pa joj u pamćenju ne ostane traga.”

„I gdje je sad to što ste pisali?”, upita ona.

„Gdje je?... Bog zna... Ni Bog ne zna. Otkud da zna? Premještaji, seobe, ljetovanja. Jednom su mi pretres izvršili: prikrali se, dok sam bio na ljetovanju. Sumnjali su u moju odanost, a imali su i razloga – lupetao sam pred nekima. Pretresaju, pa iskoriste da pokradu knjige – to su oni što ih ne kupuju. Vjerovatno je i to nekako s knjigama otišlo u nepovrat – prošla me volja, pa više nijesam ni gledao.”…

(Nastaviće se)

---