Knez Mihailo nije bio zadovoljan razgovorima o političkim pitanjima sa carem Nikolajem I, računajući da će preko drugih ljudi u Rusiji uspjeti da ostvari određenu „polzu”. Sama posjeta Zimskom dvorcu i Ermitažu ostavila je dubok utisak na kneza. „Glavni ulazak gorde palate ove okrenut je Nevi. Veličanstvenog stepena zidovi, od kararskog mermera, pokazuju bogatstvo, vkus i veličestvenost zdanija... U velikoj sali za primanje gostiju grbovi sviju provincija skupljeni pokrivaju zidove u najlepšen redu razređeni... prozori zbog zlatovidne boje blistaju se, a sala gdi muzikanti koncerte sviraju ukrašena je kipovima na tri većim od mene... Na blizu od carskog kabineta postavljeno je telgrafično zdanije, za sat i po stiže vest iz Varšave u Petrograd!”, opisivao je svoje utiske Mihailo. Grandiozne građevine, koje su zaista ostavljale sliku o veličini jedne imperije, uticale su na kneza Mihaila da ostavi poređenje sa turskom prestonicom, te da se zamisli o samoj moći Rusije. Slobodno vrijeme iskoristio je za posjete znamenitostima grada. Posjeta Carskoj biblioteci (danas Nacionalnoj biblioteci Rusije), koja je tada brojala preko 400.000 tomova knjiga, kneza je sa sjetom podsjetila na „studentske” dane provedene u Berlinu. Iznuren putovanjem, ali i nenaviknut na rusku zimu i jake vjetrove, Mihailo je potom „pao u postelju”.

„Ozbiljno bolan” bio je četiri nedjelje od „rev-matičesko-žučne groznice” koja mu nije davala mira „ni jedne minute”. On zna da nikada nije bio debeo, ali da je toliko smršao tih dana da na njemu „ništa nije ostalo, nego na kostima dugačkim viseća koža”. Poslije četiri nedjelje groznica je uminula, dobio je apetit, ali nije mogao da se kreće već je samo, prenijet iz kreveta, sjedio na kanabetu. Potom ga je zabolio lijevi kuk „i to opako”, a bol se spuštao niz nogu kroz kosti dopirući do stopala. Noga mu je uskoro bila nešto bolje, „premda ići nikako ne mogu”. Liječio ga je doktor „na glasu” – Arenta. Tom prilikom posjetio ga je i Lav G. Senjavin, od kojeg je očekivao podršku, navodeći u pismu knezu Milošu „što se mene tiče, nadam se da se nećete posumnjati da neću sve ono starati se bar činiti što bi mislio da je na polzu naše stvari”.

Mihailo se oporavio početkom marta, najveći dio mjeseca je proveo u Petrogradu i okolini, a početkom aprila je otputovao za Moskvu. Put je preduzeo iz dva razloga: prvi, da se susretne sa ruskim ministrom spoljnih poslova Karlom Neselrodeom, koji je tada boravio u Moskvi, a drugi da iskoristi priliku i obiđe i te djelove Rusije. U prvom nije uspio, jer je ruski ministar, pravdajući se da je „poslovima zanjat [zauzet, prim. D.L.]” odbio da ga primi. Dublji razlog svakako je bila revolucionarna vatra koja je počela da se širi Evropom, te Neselrode nije želio da njegovi protivnici u inostranstvu iskoriste priliku i optuže ga da pomaže u povratku Obrenovića na presto. Petrograd je sada igrao dosta opreznije, jer je austrijski uticaj u Srbiji znatno jačao, dok je London, od ponovnog dolaska lorda Palmerstona na mjesto ministra inostranih poslova, bio zainteresovaniji i odlučniji da se odupre ruskim aspiracijama na Balkanu.

U Moskvi i u povratku „vrijeme je bilo sasvim lijepo i toplo”, pisao je knez Mihailo ocu. U Petrograd se vratio 30. aprila, odmah se požalivši na vrijeme – „sve je kišovito i poladno”. Sjutradan, 1. maja, pokušao je ponovo da se susretne sa Neselrodeom, ali u tome ponovo nije uspio. Ocu se žalio da će ponovo ići da zatraži susret kod ruskog ministra, „da probam neći li sad sretnij u tome biti, premda sigurnošću bi iz napred pogodio da neću”.

U oproštajnoj posjeti kod cara Nikolaja I i carice Aleksandre Fjodorovne, Mihailo je bio 7. maja 1848. godine, a sjutradan kod prestolonasljednika Aleksandra II Nikolajeviča i njegove supruge Marije Aleksandrovne. Bio je posebno ganut svečanim ručkom koji je u njegovu čast priredio nasljednik ruskog prestola, te srdačnim prijemom. Knez Mihailo je iz Petrograda krenuo 9. maja, parobrodom preko Travemundea i Libeka, a potom željezničkom vezom do Beča. U pismu ocu, pred polazak, navodio je da će se postarati „da stvar našu međutim preporučim ovdje, ako bi se kad opet preduzela”.

Dok je Mihailo boravio u Petrogradu, revolucionarna vatra, koja se početkom 1848. godine počela širiti Evropom, vrlo brzo se razbuktala.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---