Ne sjeća se šta ga je navelo da se nađe na nesrećnoj „crnoj” klupi, tvrđoj od drugih, ali baš na njoj ga je san uhvatio i dugo potrajao. Korake niz hodnik nije čuo, ni da se vrata otvaraju, ni da se neko približava, stoji nad njim i gleda ga. Trgao se tek kad je Tamara upitala: „Đurašu Vukčiću, što si ti tu?”

On vidje gdje je i snađe se da se našali: „Čekam da mi pročitaju koliko i zašto.”

„Ha, šališ se”, reče ona. „Tebi nema šta da se čita, ako nijesi sam napisao da se poigraš sam sa sobom.”

„Ne igram se”, reče Đuraš i protrese rukom sijedu kosu. „Nije igra to što pokušavam da se uživim u ulogu nekog od onih kojima sam sudio. Nije to šala no se pitam s kakvim sam pravom mučio ljude i kad nijesam poznavao nevolje i jade koji su ih navodili da se ogriješe o zakone. I pitam se: da sam se našao u njihovoj koži – je li baš sigurno da bih se držao poštenije nego oni.”

„Uzmučila te samokritika”, reče ona.

„Ne znam gdje sam pročitao: pita se neko kako može biti slobodan čovjek, stvorenje koje mora da se hrani dvaput, ili čak i triput dnevno?... Tako se i ja ovdje pitam: kako može biti pošten čovjek koji živi u eri ratova i revolucija, kad svi lažu, prikradaju se i mučke se naoružavaju?...”



**********

…„Ko bi tu mogao pošten i ispravan da ostane?”, upita ponovo. „Ni Robinson na ostrvu, ni čobanin u planini – našli bi ga. Ne ni sveta Petka na ikonostasu – no ili bi je silovali, ili je nagnali da svjedoči za krivu stranu. Pa i da sam pošten ostao, kao što sam se zaista trudio, zar to poštenje ne bi bilo izmanevrisana povlastica, privilegija izabranog za koju kad-tad mora da se plati?”

„Sudija Vukčiću”, reče Tamara, „ako tako nastavimo analizu, i da svaku dlaku cijepamo načetvoro – žalopojci nema kraja, a ja sam tu došla poslom i vrijeme mi je ograničeno.”

On se osjeti kao da je čitao priču, pa se odjednom suočio s junakom iz nje. Jedva se snađe da upita: „Kakvim poslom?”

„Ja sam Tamara”, reče ona. „Znači li to za tebe nešto?”

Značilo je nekad mnogo, ali on se ne požuri da to prizna. Dugo iskustvo ispitivačko naviklo ga je da pričeka u zasjedi navodeći suprotnu stranu da pokaže karte. Najzad reče: „To mi je ime odnekud poznato, tumacka mi se po sjećanju, ali ako mi ne pomogneš da se snađem, pomisliću da si negdje sa Kavkaza...”

„Nije bez veze”, reče Tamara. „Otac mi je bio romantičar. Ostavio mi je rukopisnu antologiju poezije, u njoj više Ljermontova no Puškina ili Bajrona. Ali, u stvari, ja sam Tamara za koju si se interesovao i raspitivao gdje je nestala.”

On je upita otkud to zna, ona se osmjehnu i prećuta.

Njen osmijeh natjera ga da s jezom zatvori oči: pokazalo se ono o čemu su govorili oni što su je sreli u Drvaru, kad je izašla iz logora: zubi su joj rasklimani od logorske avitaminoze...



**********

...Najzad reče:

„Kasno sam počeo. Zauzet sam bio drugim. Imalo se puno posla – ratni zločinci i ostalo. Nadao sam se da su tvoj problem drugi preuzeli, koji su imali preče pravo. No kad sam vidio da sam zakasnio, to me uhvatilo kao ludilo: kako, kad, gdje, šta se dogodilo s tom djevojkom, gdje je nestala, kako je nestala!...”

„Koji ju je đavo odnio?”, dodade ona. „I šta si našao?”

„Našao sam presudu italijanskog vojnog suda sa Cetinja, kojom te šalju na izdržavanje kazne u Italiju. Zatim i izvještaj Okružnog komiteta, sekretara Kaja i Moka, upućen Pokrajinskom.”

„Okrivili su me za izdaju”, reče ona.

„Pa nije baš za izdaju, za slabo držanje i tako dalje. I onda me iznenadilo kazivanje nekih djevojaka iz zatvora u Kolašinu, pa iz zatvora u Podgorici, iz Bogdanovog kraja na Cetinju.”

Ona upita: „Govore li o bojkotu?”

„Ima i o tome.”

„I svi se slažu?”

„Ne slažu se. Ne mogu nikako da oproste nekoj Kini, starešini sobe, kako je tvrdo sprovodila direktivu.”

Ona ga upita je li se na tome završilo istraživanje u koje se upustio.

Privremeno se završilo. Možda bi na tome i ostalo, ali onda su se pojavile komunistkinje iz Slovenije, žene istaknutih funkcionera: hvale Tamaru Crnogorku s kojom su bile u logoru u Italiji: stvorila je organizaciju, uspostavila veze s gradom, podstakla otpor, dala inicijativu, nadu, perspektivu...

(Nastaviće se)

---