-PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ


Početkom marta knez Mihailo je donio odluku da posjeti Grčku. Iz Napulja je krenuo put Ankone, odakle se brodom uputio za Atinu. U grčku prestonicu stigao je 10. marta i u njoj je proveo dvije nedjelje.Predsjednik grčke vlade, Joanis Koletis, poslao mu je za doček u Pireju i pratnju dva vojnika. Kneza Mihaila je posebno oduševilo što ga dočekuju obučeni kao palikari, pripadnici pojedinih grčkih trupa iz vremena borbe za nezvisnost, u tradicionalnoj nošnji, sa dva pištolja i sabljom za pojasom. Njegov dolazak izazvao je brojne komentare, ne samo u političkim krugovima, već i u široj javnosti. Gotovo svi diplomatski krugovi pratili su posjetu bivšeg kneza Srbije sa najvećim interesovanjem, a posebnu znatiželju i kreiranje brojnih intriga izazvala je audijencija koju je knez tražio kod grčkog kralja Otona. Pitanje prijema kneza Mihaila otvaralo je brojne probleme sa Osmanskim carstvom. Predsjednik vlade, Joanis Koletis, šef nacionalne stranke i otvoreni pristalica Megali ideje obećao je Mihailu da će ga predstaviti kod kralja Otona. Usled velikih pritisaka turskog poslanika Musurosa, Koletis je odustao od te ideje. Činovnici turskog poslanstva su praktično opkolili hotel u kome je odsio knez Mihailo, prateći svaki Mihailov korak i osobe koje su ulazile i izlazile. Rješenje je nađeno u tome da kralj Oton primi bivšeg srpskog kneza sa još jednim stranim poslanikom. Knez Mihailo je putovao sa ruskim pasošem iz Beča, ali ni ruski ni austrijski konzuli nijesu željeli da preuzmu rizik i naprave bilo kakav diplomatski incident u vezi sa audijencijom. O boravku u Atini vođena je velika polemika u grčkoj štampi. U atinskim listovima se rezignirano pisalo: „Ko će vjerovati da nije dobio dopuštenje da se predstavi našem kralju, da je otišao nezadovoljan zbog toga, iako je imao namjeru da ostane dva-tri mjeseca u Atini? Čudnovato je da u Grčkoj najozbiljnije stvari imaju svoju smiješnu stranu”; „Neka se stide spletkaši, odvratna oružja stranih intriga, ako je mladi Mihailo ostavio grčku grudu tužan, ne našavši kod grčke vlade ono gostoprimstvo koje se duguje vladaocima bez zemlje, neka se srame, velimo, neprijatelji naše nacionalne časti, koji zbog svojih niskih strasti izdaju najveće interese otadžbine”. Vrlo brzo, uvrijeđen, knez Mihailo je 26. marta 1845. godine otputovao iz Atine za Ankonu. Putujući preko Bolonje, Venecije i Trsta, Mihailo je odlučio da otputuje za Minhen, gdje se kratko zadržao, i 5. juna je stigao u Beč, u kuću u ulici Landštrase br. 279.

Knez je naredni period proveo u austrijskoj prestonici, sa kratkim putovanjima do obližnjeg banjskog lječilišta i odmarališta Badena. Sa ocem je proveo najveći dio jula i početak avgusta, budući da se knez Miloš nalazio u Beču. Oca je redovno izvještavao o tekućim stvarima, opštoj političkoj situaciji, stanju imovine, različitim novčanim davanjima. Na novo putovanje Mihailo se odlučio u septembru 1846. godine, kada je krenuo za Bukurešt, gdje je stigao 14. oktobra. U Vlaškoj je ostao do sredine maja naredne godine. Putovao je do Temišvara, gdje se kratko zadržao, a potom se 10. juna 1847. godine vratio u Beč, u kuću u ulici Leopoldštat br. 579. Krajem jula je otputovao za Karlsbad, gdje je proveo desetak dana, a potom za Marijenbad. Po povratku u Beč, 10. novembra, otputovao je na kratko u Požun (Bratislavu). U dogovoru sa ocem, riješio je da posjeti Rusiju, a na put za Petrograd krenuo je 26. decembra 1847.

Kako je i sam navodio, knez Mihailo je na put u rusku prestonicu krenuo u dogovoru sa ocem, „radi političkih razgovora”. Riječ je svakako bila o ruskoj podršci dinastiji Obrenović za eventualni povratak na presto u Srbiji, ponajviše po želji kneza Miloša. Na putu za rusku prestonicu, knez je putovao preko Varšave, a potom novim putem izgrađenim preko Suvalkija, Marijampola, Kaunasa i Pskova do Petrograda. Put, izgrađen 1845. godine, pružao je sasvim solidne i udobne uslove za putovanje. U Varšavi je ostao dva dana, te nije imao mnogo vremena za obilaske. Kratko je bilježio kako su starije kuće građene većinom od drveta, dok su novije bile od kamena ili cigle. Sve građevine bile su numerisane, a putevi u samom gradu prilično loši. Knez je izgleda više bio oduševljen pogledom na grad u odlasku, opisujući veličanstven pogled na grad sa lijeve obale rijeke Visle.

Po dolasku u Petrograd, Mihailo je primljen u privatnu audijenciju kod ruskog cara Nikolaja I. Nažalost, sam datum prijema teško je utvrditi.


(NASTAVIĆE SE)

---