Tih dana je Đuraš Vukčić, student prava, bio zauzet čudnim poslom: čuva ludaka, pacijenta psihoanalitičara doktora Klajna, a ludak miran kao anđeo, uplašen od nečeg i pokajnički raspoložen. Kad Đuraš zaspi i zahrče, bolesnik ga zabrinuto gleda i čuva ga od nepoznate opasnosti – do zore ne sklopi oči, pa poslije kao zdrav spava.

Tako su prošle dvije nedjelje dana dok je skupio obavještenja i nakanio se da potraži Tamaru Godačić, učenicu sedmog razreda, u stanu njene tetke Makedonke, na brijegu iznad Slavije. Predao joj je pismo od njene, vjerovatno izmišljene, drugarice Simke; izmaštao je da je s njom u srodstvu i uskoro povjerovao da su zaista u nekom srodstvu, pa je nešto od tog ubjeđenja prešlo i na nju. U ime toga srodstva, sačekivao ju je Zorinom ulicom kad ide u školu, odveo je u bioskop i na Kolarčev univerzitet, pokazao joj Kalemegdan i stada ovaca raznizana zelenom ravnicom preko Save – da je prođe želja od zavičaja uljepšanog sjećanjima. Dotle mu je ona prenijela istoriju đačkog štrajka zbog kojeg je isključena. Tih godina se u Beogradu diskutovalo o teškom problemu: „hiperprodukcija crnogorske inteligencije!” – kao Hanibal pred vratima!... Nekom, negdje u prosvjetnim ustanovama, palo je na um kako da tu hiperprodukciju smanji: otežavanjem priliva đaka sa sela!... Odlučili su prije svega da se nastava u gimnaziji obavlja i prije i poslije podne. Za učenike iz varoši to nije bila velika smetnja, ali su đaci sa sela bili osuđeni da, zbog jednog ili dva časa popodnevna, vazdan lunjaju oko škole, da se noću vraćaju kući i opet za noći rane u školu. Bilo ih je tužno pogledati, naročito u danima nevremena: kako se sklanjaju pod strehama i kako ih otuda gone. Za učenje im nije ostajalo dovoljno vremena, počeli su da popuštaju i odlikaši. Učestali su nazebi i bolovanja. Već se razmišljalo o napuštanju školovanja kad su oni iz varoši, većinom skojevci, odlučili da pomognu svojim drugovima zajedničkim štrajkom.

Kao ni druge podstrekače, tako ni Tamaru kazna nije uplašila. Ni za trenutak se nije pokojala. Njenoj odlučnosti ili inatu nije bila potrebna podrška. Ničim Đuraš Vukčić nije uticao ni na izbor njenog puta, ni na njenu dalju sudbinu. Uza sve to, on ipak nije uspijevao da se oslobodi od pomisli da nije čist, da se ne može opravdati, da je i kriv, da je čitavih šest mjeseci igrao ulogu zamjenika ili pomoćnika Demona pobune koji je Tamari „dušu žigosao” i koji će joj, na tajanstven način, život skratiti.

S proljećem je već bio zaljubljen u tu njenu inadžijsku tvrdoglavost. Zaželio je i da je poljubi, makar samo iz zahvalnosti, u sljepoočnicu gdje počinje kosa. Iz dana u dan je odlagao, i nikad se ne usudi da joj to kaže. Bolje tako, inače bi se obrukao rodoskvrnom željom. I poslije, kad se više nijesu sretali, nije mogao da je izagna iz misli. Ponekad bi se i raznježio, i u samoći zapjevao:

A šta će mi cio svijet,

ako Tamnu ne poljubim...

U dva maha je pokušao da tu glupu situaciju razbije odlaskom u Španiju. Prvi put je s Mirkom Arsenijevićem i Ruđerom Veličaninom svu noć čekao i psovao Jakšu iz Berana. Obećao im je advokat Golubović da nabavi novac za put za njih četvoricu; Jakša je taj novac zaista dobio, ali je onda svratio na piće, častio društvo na rastanku, rastužio se, napio se i zakasnio. Drugi put je stvar upropastio neki Rus, izdajnik, u Parizu, i jak južni vjetar na Jadranu, zbog kojeg je brod „Korzika” zakasnio...

Sjećanja ga naljutiše te lupi pesnicom i glasno reče: „Šta se ja tu vazdan grizem kao neka hrišćanska budala!... Demon je bila i ona za mene koliko ja za nju!”

Pokaja se, udari se dlanom po čelu, preokrenu rasuti niz slika. Naišli su bili bolji dani, čistile su se ruševine, obnavljale se sudske i ostale ustanove. Među pismima upućenim Komitetu našao je Đuraš Vukčić žalbu Tamarine majke: „Kad sam se tako uvjerila da je moja kćer Tamara svoju dušu založila i predala Komunizmu kao Geteov Faust đavolu, te da je od toga Demona ne mogu osloboditi – onda meni nije bilo drugog puta no da pomažem koliko mogu i dok mognem. Ali nam sve bi uzalud...”

Zadrhtao je gledajući parče papira ispisano drhtavom rukom. Činilo mu se da ga odozdo, kroz mrežu slova, gleda mršava starica: „Poznajem te. I ti si bio jedan od onih što su lopovski upadali, što su mi moje dijete ukrali, zaveli je na krivi put, na crni put bez povratka, te nikad ne znadoh gdje je zavedoste, gdje je ubiste i zakopaste!... Kažite mi bar šta vam je toliko skrivila!”...

(NASTAVIĆE SE)

---