-… Vrata su se otvorila, pojavila se službenička kapa sa štitom, lice dugog nosa, pendrek, pištolj na opasaču – osvrće se, gleda, sumnja i osornim glasom pita:

„S kime ti to razgovaraš?”

„A šta se to tebe tiče?”, pita njega sudija Vukčić, još od djetinjstva alergičan na uniforme.

„Treba da znam šta ko čini”, kaže milicioner, „ja sam organ javnog reda. Dužnost mi je, plaćen sam za to.”

„Kao da ja ne znam šta je tebi dužnost!... Napolju je tebi dužnost, da skidaš ona kola s trotoara što se od njih proći ne može, a ne u zgrade da zalaziš i da vršljaš gdje te niko nije zvao. Možda te baš neko poslao?... Možda imaš pismeno rješenje?... Daj da vidim!”

„Nemam”, kaže milicioner, „nego mi je bilo sumnjivo. Sam si došao, vidio sam te kad si došao, i niko drugi poslije tebe nije se pridao, a onda čujem tu ispod prozora – razgovor, razgovor, dva-tri glasa.”

Vukčić se nasmija: „Razgovaram s duhovima, ili me možda muči savjest.”

„To sam i ja pomislio”, kaže organ javnog reda.

„Znaš šta onda?... Nemoj više prisluškivati ispod prozora! Ni da pomaljaš nos ovamo. Ako me još jednom uznemiriš u mom poslu, prijaviću te tužilaštvu. To za tebe ne bi bilo dobro, jer – ko jednom odgovara, drugi put već krivlji izgleda. Razumiješ?”

Milicioner oštro sastavi pete i pozdravi, okrenu se i udalji lupajući cokulama.

III poglavlje

Koga posluži zdravlje i apetit, može da doživi do nezgodne faze kad mu više ni uspomene nijesu drage: kisele su i neprijatne, pa često liče na optužbe i pozivaju

na kajanje. Shvatio je, najzad, poslije svega, da dozivanje prošlih događaja više nema praktičnog značaja: ničem ga ne može naučiti, ne umije ga razveseliti ni za buduće nepogode pripremiti. Odjeci prošlog nijesu ugodni, pouke su obeshrabrujuće. Vidio je da su nekadašnji mladi ljudi, nadobudni savremenici, saosjećajni, daroviti, nasmijani, darežljivi, prvi savili svoje barjake i transparente, i nestali s pozornice. Mnogima od njih nijesmo stigli da zahvalimo, a neke smo osumnjičili, okrivili, osudili bez milosti. Nijesu mnogo srećnije prošli ni hvalisavi pobjednici, nekadašnji autoriteti, uspješni poltroni ili srećni osvajači: proživjeli su još koju godinu, osvojili još koju titulu, pa se srozali u prašinu prolaznosti zajedno sa svojom slavom, uvenulom prije no cvijeće vijenca s groba.

Dok te misli sriče u sebi, zaričući se da glas ne pusti, da ne privlači pažnju radoznalih prisluškivača ispod prozora, osjeća stari Đuraš Vukčić kako mu kroz mozak meteorski strknu nekad ljudi, nekad svađe i udarci, konjanici sa sabljama, a nekad Tamara u plavoj kecelji gimnazistkinje s bijelim ovratnikom. Bljesne početak neke misli, pa se ugasi; izbije s druge strane slika bez veze sa drugima, netražena, neželjena, prekrije vidik pa se sama od sebe smota kao munjom osvijetljen snimak šume u kišnoj noći. Ne može se tome ništa i ne zna se kad će se ponovo pojaviti, kojim povodom i kojim redom ili neredom. Samovoljna, sama sobom opijena, dronjava prošlost nesređena proviruje, provaljuje u sadašnjost – ni kroz vrata, ni kroz prozor, no kroz nevidljive pukotine, nejednaka, isjeckana, zaglušujući samu sebe – nekad bljesak, nekad drhtava panorama pažnji svijesti nepokorna. Napustio je predsjedničko mjesto na kojem je dotle sjedio kao što je navikao. Prešao je dvaput, triput preko sale, dok su se stare daske pod njim ugibale i krckale.

Spustio se u stolicu za svjedoke, prešao na klupu za optužene i pokušao da s toga mjesta, lomeći prste kao krivac, poveže kidoljke uspomena u jednu bar malo suvislu cjelinu. Studentski dani, jesen, seobe novembarske; konspiriše se s tramvajdžijama, tuku studenti štrajkbrehere, izdajice radničke klase, po Čukarici, pripremaju se za surovu školu, prodire se u gimnazije da se pripreme rezervne snage... Poručili su mu iz zavičaja da nađe Tamaru: isključena je iz škole, zbog štrajka, ne treba pustiti da se uplaši i otpadne...

Ime ’Tamara’ vratilo ga je u vrijeme kad je maštao uz stihove Ljermontova…

(Nastaviće se)

---