Na izlazu iz grada nepažnjom je došlo do lakšeg sudara, naizgled bez posljedica. Penzionisani predsjednik suda Đuraš Vukčić lupio je glavom u staklo pred sobom; pipnuo je čelo – nema krvi; pogledao staklo – nema pukotine. Tvrda glava, pomisli – izdržala je i jače udarce, nema joj kraja bez sjekire... Produžili su kao da ništa nije bilo, ali desetak dana kasnije pojavili su se nezgodni znaci: glavobolja, slabljenje vida, strah od dugog bolovanja i kreveta, netrpeljivost, nesanica i nervoza.

Ukućani, u stvari dvije i po porodice, stiješnjeni u četvorosobnom stanu, zabavljeni svojim brigama, nijesu se raspitivali o njegovim tegobama. Navikao da se ne žali, on je ćutao s nadom da će vrijem, uz pomoć nasljedne otpornosti, kao toliko puta prije, izliječiti unutrašnje povrede. Vrijeme se, ovoga puta, ne pokaza naklonjeno: jugovine, kiše, zapare i iznenadna zahlađenja s reumatičnim bolovima pogoršavali su posljedice sudara koje su se razgranale tamo gdje ih nije očekivao.

Počeo je da primjećuje da sve manje razumije bližu i dalju okolinu u kojoj je prisiljen da živi. Pojave koje je dotle lako podnosio, postajale su mu tajanstvene. Ne razumije državu, opštinu, delegate, trgovinu, trotoare prekrivene automobilima pored kojih se jedva provlači i često mora da zaobilazi, pljujući ih, psujući kurvu-mater janičarsku i mangupsku vozačima, vlasnicima, proizvođačima, da im se bar malo osveti. Ne samo što su oteli prostor, kao da im je od baba ostao – mrnđao je natuštenog lica – no i nove šklopocije i tantare proizvode i cijene im stalno dižu, izazivajući hiljade budala da se nadmeću kupujući – što znači da im nikad kraja biti neće. Kud to kulja i gdje će to da se smjesti, otkud ljudima tolike pare i kad će to jednom prestati, zna li iko?...

Pet ili šest dana kasnije opazio je da mu ni novine, na koje je navikao, nijesu čitke kao prije. Hartija mutnija i sve više petitnog sloga u njima. Uvezli su i stalno uvoze nove riječi iz zapadne štampe. Nakotio se po redakcijama kvislinški soj smrtno zaljubljen u sve što je tuđe, takmiči se s funkcionerima u vještini da opsjeni, kiteći se tim tuđim perjem kao divljačke poglavice đerdanima od praporaca. Strah ga hvata od orgije kvazi-termina i prevrtljivih zveckalica sa stubaca, sa ekrana, iz reklamnih hvalospjeva – čini mu se da time počinje vavilonska zbrka jezika.

Bez novina bi se moglo preživjeti. Ne mora to ni da se čita, dosta je da se prelistava. Dovoljni su i sami naslovi da čovjeka ispamete, ali ima i gore od zla: u kafani, ili u parku gdje sreta stare poznanike, nekako sve češće konstatuje da ne shvata šta govore, a izgleda ni oni njega.

Ako malo ubrzaju, kad se uzbude – on ne stiže da sve pohvata, izmakne mu ono glavno, pa se čudi negodovanju i uzbuđenju koje nailazi. Ako im iz grla zareži rakija, ili im je jezik otepao te ne uspijeva, preko krnjih zuba, da uobliči šta je htio, Đuraš Vukčić još kratko vrijeme pokušava da razmrsi o čemu se radi – zamori se, izgubi interes, klimne glavom kao da je razumio i produži svojim putem, najčešće kući – da se odmori.

No ni kod kuće nije bolje sreće: nesloga se uselila, usidrila, ukisjelila i narasla do tavana. Produžava se prastari rat između snahe i zaove, a svekrva, Đuraševa žena Marija, pokušavajući da ih izmiri, doliva ulje na vatru. Ratuje se s prigušivačima, s odlaganjem odsudne bitke, pošto ih stambena kriza prisiljava da u istom prostoru žive bez izgleda na bolje rješenje. Čekaju samo da stari umru, ili se presele u starački dom – pa da počnu otimanje oko nasljedstva uz prisustvo policije, advokata i spletkaroša oba pola.

To što se sudijina ćerka i snaha ne podnose nije najgore, no su i djecu razdvojile. Unuka njegova, dijete od ćerke, mršavica sitne glave, teslozuba kao njena baka s one strane, po tome slična vjeverici – pošto je djeca njenog ujaka ne primaju kao ravnopravnu – združila se s djecom iz susjedstva, sirotinjom koja joj na sto načina pokrade igračke, izmami krpice, iskuči sve što može da se svidi i sa drugom djecom trampi. Dolazeći kući, on ih često nađe pred kapijom – čekaju je i smišljaju kako će joj opet nešto izmamiti. Drugi put ih nađe u igri, u svađi ili mirenju, gdje njegova Teslozuba nikad ne igra sporednu ulogu. Vazda mu to zada brigu: možda je dijete nehotice našlo stazu kojom su od davnih vremena otpadnici gornje klase, osvetljivi po prirodi, silazili onima dolje – da ih pobune i pokrenu na ustanke za reforme...

(Nastaviće se)

---