-Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ


Godine 1857. knez Mihailo je manastiru darovao 2.000 forinti srebra i majci podigao spomenik, uz dopuštenje patrijarha Josifa Rajačića. Spomenik je postavljen sa desne strane ulaza u crkvu, sa natpisom: „Knez Mihailo majci svojoj Ljubici”. Iznad natpisa isklesan je grb Kneževine Srbije, a na vrhu metalni krst sa likom raspetog Hrista.

Smrt majke bila je veliki udarac za kneza Mihaila. Psihološki posmatrano, taj događaj ostavio je na dvadesetogodišnjeg mladića znatno teži utisak nego odlazak iz Srbije prethodne godine. U trenutku smrti majke, koja mu je umrla praktično na rukama, uz Mihaila su bile samo sestre. U emocionalnim pukotinama knez Mihailo nije imao sa kim da razgovara. Za vrijeme četrdesetodnevnog pomena majci nekoliko puta je padao u nesvijest. „Knjaz spusti glavu na krst, na kome bješe upisano ime njegove majke i gorko je plakao”, zapisala je Mileva Alimpić. Iako mlad, nije želio da govori o gubitku, usamljenosti, osjećanjima, strahovima. I u razgovorima sa sestrama želio je da se ne predstavi kao slab čovjek i bespomoćno dijete. Ipak, Mihailo nije krio bol, nije gutao suze, plakao je i tugovao. Shvatao je da suze predstavljaju normalnu fiziološku reakciju na bol, u ovom slučaju na duševni bol, emocionalno pražnjenje. Bile su to prve Mihailove suze od djetinjstva, osjećao se nemoćnim, razbijenim, opustošenim. Smatrao je da ima pravo na izražavanje svojih osjećanja, da se ne pravda pred okolinom. Razumio je da je sa tugom prije svega potrebno strpljenje, da treba da se shvati da je sve u redu, da je u redu da budeš tužan zbog osobe koju si volio i voliš, a koju si izgubio. Međutim, mladom knezu bilo je potrebno vrijeme da shvati, da se ono što je juče izgledalo nesavladivo može prevazići, da osjećanja koja nijesu dozvoljavala da se udahne jenjavaju i da ih smjenjuju druga. I te kako je shvatao da osjećanje gubitka ne prolazi, da će mu uvijek nedostajati majka, da će oštar bol biti zamijenjen tegobnim sjećanjima, a zatim će uspomene postati svijetle. Karlo Pacek, koji je bio uz kneza, navodio je da je poslije majčine smrti promijenio narav i ćud, od veselog mladića postao je melanholik. Od tada je bio nepovjerljiv i znao da sakrije svoje misli i namjere, ali nije umio da se pretvara. Trebalo je da se prilagodi na novu, socijalnu i emocionalnu situaciju životnog gubitka. Jedino rješenje bilo je putovanje i skretanje misli.

Naredni koraci kneza Mihaila jasno su pokazivali da više nije zainteresovan da se bori za povratak na presto. U jeku priprema za skupštinu na kojoj je trebalo izabrati novog kneza u Srbiji (u stvari ponovo potvrditi raniji izbor Aleksandra Karađorđevića), maja i juna 1843. godine, stigle su vijesti da knez Miloš hoće da se kandiduje. Dok su se ustavobranitelji svim silama borili protiv Mihailovih pristalica, a Vučić trošio ogromne količine novca na podmićivanje turskih velikodostojnika, malo ko je, i u Srbiji, ali i kod obrenovićevaca u emigraciji, očekivao „kandidaciju” kneza Miloša. Knez Mihailo je svojim najbližim savjetnicima i saradnicima ukazao da je zadovoljan što se u „kandidaciji” nalazi njegov otac, da ga to mnogo raduje, zamolivši ih da mu pruže punu podršku. Bivši njegovi ministri, Đorđe Protić i Stefan Radičević, prvi su dali svoj pristanak. Ipak, ustavobranitelji su se obezbijedili unaprijed i predvidjeli sve mogućnosti. Iako je bilo riješeno da emigranti mogu da uzmu učešća u izboru novog kneza, vlada ih je o tome kasno obavijestila, i to samo pojedine. Prividna slika da svi mogu da učestvuju trebalo je dodatno da da legitimitet Skupštini. Na Vidovdan, 27. juna 1843. godine, za kneza je izabran Aleksandar Karađorđević. Pored neuspjeha, utjehu Obrenovićima pružala je činjenica da je izbor novog kneza bio uslovljen progonstvom iz Srbije Tome Vučića i Avrama Petronijevića. Dok je Mihailo putovao za Berlin, dvojica njegovih nekadašnjih savjetnika i ljutih protivnika odlazili su za Vidin.

Krajem ljeta 1843. godine Mihailo je krenuo za Beč, gdje je u kući svog oca u tadašnjem predgrađu Landštrase (Aufder Landstrasse 279), proveo skoro tri mjeseca. Druženje sa predstavnicima bečke aristokratije, vještačka uglađenost i uobraženost, još uvijek svježa sjećanja na smrt majke, ali i neisgurnost dvadesetogodišnjeg mladića, uticali su na donošenje odluke da krajem novembra krene put Berlina.


(Nastaviće se)

---