Književnik Mihailo Lalić (07.10.1914. Trepča, Andrijevica – 20.12.1992. Beograd), bio je akademik SANU i CANU. Vrijeme u kome je stvarao potvrdilo ga je kao istaknutog prozaistu, romanopisca. Vrijeme koje je došlo tu činjenicu nije moglo opovrgnuti. No, nekad, a i sada, njegovo djelo je ocjenjivano kroz prizmu politike i ideologije, a ne kroz uzuse književne kritike. I zahvaljujući tom i takvom odnosu, nerijetko mu se nije poklanjala pažnja koju zaslužuje. Naročito posljednjih decenija, kada se mnogi kunu u antifašizam, ali se boje da im se ne prilijepi etiketa iskonskog ljevičara. Zato možda i ne čudi sudbina Lalićevog romana „Tamara”, koji je prvi put objavljen 1992. godine, a prvo izdanje u Crnoj Gori, nakon skoro 30 godina pojavilo se ovih dana. Izdavači su „Štampar Makarije” i „Obodsko slovo”.

Posljednjih 30 godina crnogorsko društvo, kao i Ministarstvo kulture, nijesu obraćali pažnju na značajne crnogorske pisce, ocijenio je Radomir Uljarević, izdavač. Zato ne čudi što je takvu sudbinu zadesilo i djelo Mihaila Lalića, jednako kao i djela Miodraga Bulatovića, Borislava Pekića, i tako redom, kao da je riječ o strancima u Crnoj Gori, dodaje Uljarević.

– Razlog tome je vjerovatno što su oni izjavljivali, i tako se i osjećali, da pored ostalog pripadaju i srpskoj književnosti. Tako se i dogodilo da je proteklo 30 godina od objavljivanja većine Lalićevih knjiga u Crnoj Gori, odnosno da nije bilo ponovoljenih izdanja. Izuzetak je 2014. godina, kada je „Obodsko slovo” objavilo Lalićeva djela u 10 tomova – kaže Uljarević.

On dodaje da je taj poduhvat, kao i svi ostali, prošao bez podrške tadašnjeg Ministarstva kulture, koje se deklarativno zaklinjalo u njegovo djelo, ali je prioritet davalo piscima iz nekih drugih sredina izvan Crne Gore.

– Lalić, koji je bio jedna od ikona jugoslovenske kulture, „Tamaru” je objavio u Srpskoj književnoj zadruzi, u Beogradu, prije 29 godina. Ta činjenica govori dovoljno sama za sebe. A, ovo izdanje „Tamare” je prvo u njegovom zavičaju – podsjeća Uljarević.

Vjerovatno je „Tamara” za ono vrijeme, u socijalističkom društvu i sistemu, bila isuviše kritički nedvosmislena, kaže Uljarević, naročito po pitanju realsocijalizma.

– Kritički ton „Tamare” je očigledno bio nepodnošljiv ne samo kulturnim već i političkim poslenicima. Ni danas se ništa nije promijenilo. Zamislite ako se to nekad, a i danas, dešavalo velikim piscima, kako su onda prolazili i kako prolaze mladi ljudi. Gotovo na monstruozan, sistematski način se prećutkuju knjige i nagrade koje dobijaju mladi ljudi koji nijesu u skladu sa vladajućim sistemom – kaže Uljarević.

Lalić je bio neka vrsta unutarnjeg disidenta, dodaje on, jedan od onih nepoželjnih, iako nije bio na nekoj „zvaničnoj listi” nepoželjnih.

– Očigedno, iako su ti ljudi, književnici, dobili sve počasti, sve nagrade tog vremena, ali odnos koji je postojao spram njihogov djela govori da njihove primjedbe i kritike sistema i društva nijesu bile dobrodošle – ističe Uljarević.

– Roman „Tamara” je svojevrsna rasprava sa socijalističkom ideologijom, iako je Lalić sam pripadnik te ideologije. No, on je napravio otklon, iz knjige u knjigu, taj otklon je bivao sve veći, a u ovom, posljednjem romanu i najveći. Lalić, iako i sam zatočnik te ideologije, uvijek kritički preispituje održivost te ideološke matrice. U „Tamari” do kraja razotkriva monstruoznu situaciju „krivaca” sistema, njegove žrtve, jedan kafkijanski proces u kojem nevini stradaju bez krivice – pojasnio je Uljarević.

U narednim brojevima donosimo odlomke iz Lalićevog romana „Tamara”.

(Nastaviće se)

---