-Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ


U utorak, 8. jula 1958. godine, u Beograd je, iz Venecije, doputovao pisac najavangardnijeg pozorišnog komada toga doba „Čekajući Godoa”, Samjuel Beket (1906–1989).

Beket je doputovao sa slavnim pozorišnim rediteljem Rožeom Blenom, koji je režirao dva njegova komada („Čekajući Godoa” i „Kralj Partije”) i glumcem Žanom Martenom. „Politika” je objavila fotografiju na jednom stupcu – Beket u šetnji ulicama Beograda, i kratak izvještaj u kome, između ostalog, kaže: „Samjuel Beket proveo je u Beogradu pet dana, interesujući se za život našeg slavnog grada i njegovu neposrednu okolinu. Beograd, njegovi pejzaži i ljudi ostavili su na Beketa dubok utisak, a ne manje ga je impresioniralo i Pančevo koje je posjetio. Beket se naročito interesovao za istoriju Beograda, a posebno Srbije, čije su mu mnoge pojedinosti bile poznate od ranije.

Juče, poslije srdačnog prijema koji mu je priređen u Izdavačkom preduzeću `Kosmos`, Samjuel Beket je otputovao... Škrt u izjavama, ali rijetko nekonvencionalnan, Beket kaže da je oduševljen srdačnošću i neposrednošću naših ljudi, a podvlači da je posebno impresioniran vedrom i toplom atmosferom Beograda u koji namjerava da dođe još jednom, i to na duže vrijeme”.

Istaknuti poljski i pozorišni reditelj Andžej Vajda (1926) došao je u Beograd u proljeće 1961. godine. Novinarima je odmah otkrio razlog svog dolaska: „Beogradsko filmsko preduzeće `Avala film` ima ideju da po jednoj pripovjeci Nikolaja Ljeskova snimi film. O toj istoj materiji razmišljao sam prije više godina; želio sam da je adaptiram za pozorište ili za televizuju: Razmišljao sam i o filmu. Dvije istovjetne ideje – `Avalina` i moja – poklopile su se... Nova Ljeskova `Ledi Magbet` dala je kostur, osnovu za scenario... Ne namjeravam da pravim istorijski film po Ljeskovu; psihološka strava, dakle, ljudi, neuporedivo su zanimljiviji...”

Sam je rekao da o Jugoslaviji do tada nije znao apsolutno ništa. Kazao je to svome novom prijatelju, esejisti i kritičaru Sveti Lukiću: „Tražio sam nove teme, nove mogućnosti, i to sam očekivao da nađem u Beogradu. Jugoslavija je na mene ostavila fantastičan utisak, posebno Beograd. Tada su mi bili potrebni susreti sa ljudima koji me neće tretirati tako površno kao što mi se to kod nas dešavalo, sa ljudima koji satima sjede za stolom i druže se, pjevaju neke pjesme i uvijek imaju strašno mnogo da kažu. Taj beogradski period je prosto izliječio moju dušu...”

Film „Sibirska ledi Magbet” snimljen je po scenariju Svete Lukića, koji ga je napisao po noveli Nikolaja Ljeskova. Miomir Denić, scenograf ovog filma, napisao je u svojim uspomenama: „Radili smo film na terenima oko Opova i tu smo sazidali cijelu crkvu, odnosno sibirsku palanku: kuće za stanovanje, crkvu (pričalo se da je, čak, veća od Ruske crkve u Beogradu), dvorišta, domazluk – takoreći, čitav grad. A koliko je sve ozbiljno rađeno, neka posluži i podatak da je sam Vajda i bukvalno spavao na objektu... Meni se nije desilo, bar dotle, da reditelj spava na objektu; vjerujem, čak, da nijednom od onih sa kojima sam sarađivao to nije padalo na pamet...”

U svojoj knjizi „Film zvani želja” (1986) Andžej Vajda, sjećajući se svoga rada u Beogradu, kaže: „Život u Beogradu mi se veoma dopao, jer iako je Poljska već bila preživjela svoju 1957. godinu i to otvaranje prema svijetu, prve godine Gomulkine vlade opet su donijele zatvaranje. Beograd mi je izgledao kao fantastičan evropski grad, povezan sa svijetom. U njega su dolazili američki glumci, stalno se nešto dešavalo i bilo je puno poleta, nade i mnogo više slobode, ili se bar tako meni činilo. Veoma važan dodir sa drugom kulturom dožio sam kada sam, sa Svetom Lukićem, otišao da posjetim velikog pisca i nobelovca Ivu Andrića, po čijim pripovjetkama sam želio da napravim film. Žao mi je što taj film nijesam snimio. Taj susret ima veliki značaj za mene. Kasnije smo Sveta i ja zajedno putovali u Sarajevo i Bosnu, tražeći mjesta koja je Andrić opisao u svojim pripovjetkama i koja je tako davno, plastično predstavio”. Želio sam da napravim film od „Priče o vezirovom slonu” i „Mare milosnice”. Te dvije pripovjetke su me beskrajno oduševile.


(Nastaviće se)

---