-Priredio:
MILADIN VELjKOVIĆ
Godine 1958. u Beograd je stigla filmska legenda – Elizabet Tejlor (1932). Došla je sa svojim trećim mužem Majklom Todom, američkim filmskim producentom, poznatim tvorcem „Tod sistema”. Velike zvijezde odsjele su u hotelu „Metropol”.
Tod je želio da svojoj dragoj priredi neobičnu, originalnu večeru, i to, u to doba, u najelitnijem beogradskom hotelu „Mažestiku”. Pozvan je scenograf na glasu – Miomir Denić. Iza svega je, organizaciono, stajao „Avala film”.
Tod se lično sastao sa Denićem, i to u 11 sati prije podne, a večera za dvije hiljade zvanica zakazana je za isti dan! On je zahtijevao da se izbaci sav namještaj i da se u tom ambijentu organizuje nešto novo. Denić se prihvatio posla, zajedno sa kostimografom Milicom Babić i direktorom ansambla „Kolo” Olgom Skovran, pošto je zamislio da to bude inscenacija srpske svadbe. Evo Denićevog sjećanja: „... Kada sam krenuo u Košutnjak, nijesam imao jasnu predstavu šta treba otuda da uzmem. Mislio sam – smisliću već nešto! I doista, u Košutnjaku vidim tronošce i sofre – riješio sam, znači, problem namještaja za ritual vjenčanja, odnosno smještaja za svatove koji će, naravno, istovremeno biti i zvanice na Todovoj večeri.
Tih sofri i tronožaca nije bilo dovoljno u Košutnjaku, ali sam znao kako mogu da ih obezbijedim. Direktori filmova dobijaju zadatak da sa rekvizitima takve stvari traže po selima oko Beograda i dopreme ih što prije u „Mažestik”. Pošto nijesam bio siguran da će ih biti dovoljno, jer nam je preostalo malo vremena, zatražim da sve pozorišne radionice u Beogradu krenu da to rade. Tada je bilo već dvanaest sati!
... Vratim se u „Mažestik”, i ponovo sve detaljno pregledam. Riješim da se izbaci sav postojeći namještaj iz obije sale, i gornje i donje... U šest uveče, dolazi Tod u „Mažestik” – da vidi šta smo uradili. A ono, sve prazno, osim onih tronožaca i sofri!
– Šta je ovo? – pita. – Na tome se sjedi! – kažem. On sjedne, da proba, i onako krupan – prevrne se! Oni njegovi ga odmah dignu, a bijesni, samo strijeljaju očima... Tod počne da se smije. Ljubi me, i kaže – kad dođu ambasadori i ambasadorke, ima da se prevrću kao on...
Pita me i za druge detalje... A, šta mislite, cio plafon u cvijeću? Kažem – sve može... Sračunam na brzinu; trista hiljada komada cvjetova. Gdje sve to nabaviti? Okrenemo odmah rasadnike – ništa. Okrenemo i Titov rasadnik –ima nešto... Utvrdimo da nema ništa od cvijeća. Vrijeme prolazi, a ja i dalje mislim šta ću sad.
Počinu da stižu i pečeni prasići... I primijetim da su im, uredno u njuške zadjenute paprike... I tad mi sine! Plafon mogu da dekorišem paprikom! I to, ortodoksno crvenom! Kao nadomjestak, za karanfile... Gdje, sada, naći toliku papriku? Da obiđemo magacine na Bajlonijevoj pijaci! Predlog je bio istog časa usvojen, i od Opštine Star grad zatražimo da odredi komisiju, radi popisa, a od milicije da nam pomogne u ostalome! I oni, naravno, odmah pristanu, jer je, doista, moralo tako – već je sve bilo zatvoreno, i zbog nedostatka vremena, nijesmo imali drugačijeg načina da nabavimo papriku.
Ta crvena paprika bila je izvrsna, i naravno – lijepo crvena!... Čitav naš posao bio je završen na vrijeme.... Na podu su bile šarenice, postavljene sofre, sa tronošcima, a sve to, opet, dekorisano sa prizrenskim peškirima... Tod je bio oduševljen... U okviru te velike, ekstravagantne igre, bilo je još mnogo sitnijih, bizarnijih detalja. Svojevrsnu ekstravaganciju predstavljala je i torta za Elizabetu, koju je ona morala sjeći uz pomoć merdevina. Torta je bila na spratove, visoka tri metra, i merdevine su bile neophodne!...”
Veliku holivudsku zvijezdu, najveću koja je do tada iz Amerike stigla u Jugoslaviju, primio je i Josip Broz. Tod je, međutim, tri mjeseca kasnije poginuo u avionskoj nesreći, tako da od velikih filmskih projekata sa Beogradom nije ništa ostvareno.
(Nastaviće se)
)){kind=small}
