-PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ


Za razliku od neodlučnosti po pitanju prijema žena u odrede tokom ustanka i njihovog odbacivanja prilikom njegovog sloma, kriza partizanskog pokreta tokom 1942. uticala je na promjenu opšte politike prijema žena u odrede. Već u februaru 1942. Josip Broz je konstatovao velike uspjehe narodnooslobodilačkog pokreta kada su u pitanju žene. Smatrao je da se one mogu iskoristiti da se kod njihovih muževa suzbije uticaj četničke propagande, kao i da se obezbijedi pomoć odredima. U pismu koje je uputio Edvardu Kardelju i Ivi Loli Ribaru, Josip Broz je konstatovao da ima više zahtjeva žena da idu u odrede i da je riješeno da se one primaju, ne samo kao bolničarke, već i kao borci. Prijem žena u odrede kao boraca opravdavan je njihovim brojnim zahtjevima, što ukazuje da takva odluka nije bila samo dio planirane politike, već i plod volje i izbora samih žena. O primjeni odluke o prijemu žena u odrede svjedočio je i Moša Pijade, koji je u aprilu 1942. javljao Titu da su omladinske čete počele da primaju žene.

Na raniji neodlučan stav u pogledu prijema žena u odrede uticalo je i to da ovo pitanje nije bilo definisano od strane Moskve sve do marta 1942, kada je u Sovjetskom Savezu otpočela kampanja za mobilizaciju žena u Crvenu armiju. Od proljeća 1942. u Sovjetskom Savezu su počele akcije dobrovoljne mobilizacije žena, članica Partije, od kojih su mnoge primane u vojsku bez pregleda i testiranja, a posebno su pozivane žene bez djece i one koje nijesu zaposlene. Titovo odobrenje da se žene primaju u odrede vremenski se poklopilo sa sovjetskom mobilizacijom dobrovoljno prijavljenih žena u vojne snage, ali i sa periodom krize odreda i pomanjkanjem ljudstva, usled čega je bilo i rezultat pragmatičnosti.

Ubrzo poslije odobrenja prijema žena u odrede, uslijedio je i članak Spasenije Babović objavljen u „Proleteru“ za mart–april 1942. u kome je kritikovala „nazadnjačka i nakaradna gledišta da žene ne mogu učestvovati sa oružjem u borbi, da one ne treba da vrše razne funkcije, u štabovima“. Nasuprot tome, propagirana je potreba da se ženama omogući ravnopravno učešće u borbi pozivanjem na činjenicu da su one dokazale da su „sposobne snositi sve teškoće partizanskog ratovanja kao muškarci“.

Ovi stavovi su došli do izražaja i u okupiranoj Srbiji, gdje je u istom periodu u uputstvu Okružnog komiteta KPJ za Požarevac od 14. marta 1942. partijskom članstvu u partizanskim jedinicama bilo naglašeno: „Strano je i tuđe shvatanje pojedinaca da ženama nije mjesto u odredu. Ako su pojedine žene napravile greške, to ne znači da žena ne može biti dobar borac. To buržoasko i nama tuđe shvatanje mora biti iskorijenjeno kod svakog pojedinca, pogotovo kad imamo i kod nas primjera o herojskom držanju žena.“

Pomoć i učešće žena u partizanskim odredima bili su primijećeni i od strane okupacionih vlasti. U izvještaju komandujućeg generala i zapovjednika Srbije o ustaničkom pokretu, oktobra 1942, isticano je: „Aktivno učešće žena i djevojaka u njezi bolesnika i ranjenika, kao i kurirskoj službi, uobičajeno je u svim odredima.“

Od žena nije zahtijevano da idu u partizanske odrede, već im je omogućavano da im pristupe, a u praksi je dolazilo do čestog nepoštovanja takvih uputstava. Ni rukovodeći kadar ni ženske organizacije nijesu bili bez predrasuda i težnji da se žene potisnu iz borbenih redova, što je u najvećoj mjeri došlo do izražaja kroz djelatnost isključivo ženskih četa koje su formirane na jugoslovenskom području tokom 1942. godine. Ženske partizanske čete odbijali su da uključe u svoj sastav pojedini odredi pošto je njihovo rukovodstvo smatralo da žene neće moći da izdrže teret borbe. Kada je, januara 1943, Vrhovni štab NOV i POJ izdao Naredbu o izradi spiskova vojnih obveznika, u njima su evidentirani svi muškarci, dok su žene uvođene u spiskove samo ako se dobrovoljno prijave. U Srbiji prijem žena u odrede nije popularisan putem partizanske štampe, već je u njoj žena koja se bori prikazivana u najvećoj mjeri kao žena koja radi na prikupljanju pomoći za partizanske odrede.

Pristajanje partizanskih odreda uz sve koji su ugroženi i koji su se borili za svoje živote uticalo je da je ovaj pokret dobijao podršku u krajevima sa ugroženim srpskim stanovništvom, gdje mu je prilazio narod koji je ostajao bez imovine i usled ugrožene egzistencije bio spreman na očajničku borbu.


(NASTAVIĆE SE)

---