-Preveo sa ruskog i priredio:
VOJIN PERUNIČIĆ
Inspiratorom novog plana zavjere pojavljuje se boljar Fjodor Nikitič Romanov. Njega su slijedila braća, a i Bogdan Beljski je takođe bio na istom kursu. Knez Mstislavski se držao po strani.
Glavno oružje u borbi sa Borisom bilo je širenje glasina, koje su zbunjivale Moskovljane. Propagandna kampanja je imala dva cilja: podsticati nepovjerenje naroda prema Borisu, klevećući njegovu ličnost, i poričući njegovo pravo na tron, tvrdeći da je carević Dimitrije živ.
Po tim pričama, Boris je izvršio mnogo zločina, među njima on je bio umiješan i u ubistvo carevića Dimitrija. Neke od tih glasina su se pojavile, očigledno, u reonu Kazanj-Kami i u zapadnom Sibiru, gdje je bilo mnogo protjeranih zbog politike, među njima i Nagoje.
Još početkom 1598. godine, kozak glasonoša je obavještavao vlasti u Toboljsku da su 17. jula te godine (tj. još prije Borisovog krunisanja) tri brata Bikasov, djeca boljara koji je protjeran po kazni, sa nepoštovanjem pričala o Borisu: „Da oni ne žele čovjeka da caruje (Moskovijom), koji je uništio pravi carski rod, ubivši u Ugliču carevića Dimitrija i koji je zadavio cara Fjodora“.
U februaru 1598. godine u Moskvi se pronijela priča da je carević Dimitrije živ. Andrej Sapega je obavještavao litvanskog vojnog zapovijednika Krištofa Radzivila da se priča da je to Dimitrije, sin cara Ivana IV od njegove druge žene Marije. Sapega je čuo da Boris podržava mladog čovjeka i da je spreman da ga prizna za cara, ako ga lično ne izaberu.
Informacijama Andreja Sapege nije bilo moguće, bez rezervi, potpuno povjerovati, ali to da su Moskvom kružile glasine o postojanju carevića Dimitrija, potencionalnog pretendenta na carski presto, ostaje kao činjenica. Pred 1600. godinu, legenda o čudesnom spasenju carevića Dimitrija, kojega su ubili Borisovi agenti 1591. godine u Ugliču, već je poprimila konkretnu formu i tajno je uturana u uši Borisovim nepijateljima u Moskvi.
Zar je slučajnost da upravo 1600. godine stigne u Moskvu veliko izaslanstvo Lava Sapege. Ideja da se pojavio Dimitrije je, očigledno, došla istovremeno i od Romanovih, i od Sapege. Dok je Sapega boravio u Moskvi 1600. i 1601. godine, on je, bez sumnje, imao mogućnosti da se tajno susreće sa nekim boljarima koji su bili neprijateljski nastrojeni prema Borisu.
U to vrijeme oni su pripremili jednog mladog čovjeka da odigra ulogu Dimitrija. Zavjera Romanovih nije mogla dugo ostati tajnom za šefa Borisove policije Semjona Godunova. Kao špijune je koristio domaće kmetove, koji su ga izvještavali o namjerama ili izdajničkim aktivnostima svojih gospodara. Najvjerovatnije, dio sličnih optužbi je bio lažan, mada su neke bile i opravdane.
U proljeće 1601. godine, blagajnik Aleksandra Romanova je prošpijao svoga gazdu Semjonu Godunovu. Svu braću Romanove, kao i mnoge njihove rođake i prijatelje, uhapsili su i okrivili ih da su namjeravali da vradžbinama unište cara i otruju i doveli na sud Boljarske Dume. Presudu su objavili u junu. Fjodora Romanova i njegovu ženu su natjerali da prime monaški postrig (njegovo monaško ime je bilo Filaret, a ženino Marfa). Oboje su poslali na sjever Rusuje. Filareta su izolovali u Antonio-Sijski manastir, a Marfu u sestrinski manastir na Onjegi. Postavši monahom, Fjodor-Filaret je bio zauvijek lišen mogućnosti da postane car.
Fjodorovu braću i rođake poslali su u razne manastire i gradove sjeverne Rusije (brata Ivana u Pelim u Sibiru). Posjede Romanovih i većine njihovih protjeranih prijatelja su konfiskovali. Tada su uhapsili i strpali u zatvor i Bogdana Beljskog.
Hapšenje i utamničenje Romanovih i Beljskog su spriječili prevrat na dvoru, koji je prijetio Borisu, ali nijesu mogli da spriječe pojavu lažnog Dimitrija, zato što je mašina bila već puštena u pogon.
Borisov položaj se ozbljno usložnjavao. U to vrijeme u Poljskoj se već bio pojavio samozvanac. 15. marta 1604. godine njega je primio kralj Sigismund. 16. oktobra je samozvanac ušao na teritoriju sjeverne Rusije, vodeći sa sobom oko tri hiljade poljskih dobrovoljaca, Ukrajinaca i donskih kozaka.
Velika Smuta je počela.
Kraj