Tokom svoje sedamnaestogodišnje patrijaršijske službe patrijarh Branković je često bio napadan i sumnjičen. „Nosio je svoj krst sa strpljenjem. Ali izgleda da ga nikada nije ostavljala vjera, da će udešavanje busija, podmetanje nogu, rovenja, sve teškoće, savladati, pa će do kraja života održati u svojim rukama krmu broda Karlovačke mitropolije”. Teško breme koje je nosio i odgovorni zadaci koje je izvršavao za svoju crkvu i svoj narod na kraju su ga slomili.

Na Saboru održanom 1906/7. godine poslanici iz redova Radikalne stranke (njih 38) donijeli su zaključak da je patrijarh Branković, kao episkop temišvarski, „zlonamjerno postupio” i u svoju korist oštetio narodno-crkvene fondove. U zaključku se još izjavljuje duboko žaljenje i osuda, kao i nedostojnost patrijarhu i nada da će napustiti svoje visoko zvanje mitropolita-patrijarha. U protestu upućenom Saboru patrijarh Georgije se najsvečanije ogradio od donijetog zaključka, smatrajući ga nezakonitim i ništavnim, i za sebe neobaveznim. Svoje stavove patrijarh je obrazložio time da je saborska većina prekoračila svoj djelokrug i prešla na polje disciplinarnog postupka i suđenja protiv njega. Dalje, patrijarh je obavijestio Sabor da je protiv ovog nezakonitog postupka podnio protest kraljevskoj ugarskoj vladi, tražeći da se zaključak ukine, a do tada on neće i ne može predsjedavati Saborom.

Zbog ove klevete izrečene na Saboru došlo je i do građanske parnice, koja je završena tek poslije patrijarhove smrti. Iz jednog pisma, upućenog zetu Milanu, stičemo utisak da svi napadi i teška sumnjičenja nijesu pokolebali patrijarha na njegovom putu: „Ja sam inače dosta dobro sa zdravljem. Stišao sam se, pa sad dobro i spavam i jedem. Ne ljutim se niti se žestim. Čitam novine i čekam sasvim ladnokrvno kako će se ta fatalna stvar riješiti”, bile su njegove riječi

Nekoliko mjeseci kasnije patrijarhu Brankoviću je uručena Povjerenica sa 5.000 potpisa, u kojoj su mnogi ugledni Srbi iskazali potpuno povjerenje svom arhipastiru i osudili tešku uvredu saborske većine nanesenu patrijaršijskom dostojanstvu. Zahvaljujući se gostima, pristiglim iz raznih krajeva Mitropolije, na podršci, patrijarh je rekao: „Vaše povjerenje, ljubav i odanost uliva mi nove snage da produžim svoj rad!”

Početkom jula 1907. godine patrijarhovo zdravstveno stanje se iznenada pogoršalo. Poslije kraće bolesti, 17/29. jula, patrijarh Georgije Branković je umro. Sahranjen je sjutradan, 18/30. jula, u kripti karlovačke Gornje crkve. „Sahrana mu je bila veličanstvena, kakav mu je bio i život, iako pun iskušenja i raznih podmetanja od jednokrvne braće. Na sahrani su bili predstavnici cara iz Beča, kralja iz Srbije, svi episkopi, veliki broj sveštenika i oko 10.000 duša”.

Tokom svoje dugogodišnje episkopske i patrijaršijske službe, Georgije Branković je za svoj predani rad više puta bio odlikovan. Car Franc Josif I odlikovao ga je Železnom krunom I reda (1893) i Velikim krstom Leopoldovog ordena (1905). Srpski kralj Milan Obrenović dodijelio mu je Orden Svetog Save I reda (1883), a njegov sin, kralj Aleksandar Orden Belog orla I reda (1901). Crnogorski knjaz Nikola Petrović odlikovao je patrijarha Brankovića Danilovim ordenom I reda.

Krsna slava patrijarha Georgija Brankovića bila je sveti velikomučenik Dimitrije. Patrijarh je taj svečarski dan započinjao jutarnjom liturgijom, uz sasluženje mjesnog i pridvornog sveštenstva. Episkop bački German Opačić običavao je da u rano jutro stigne u Karlovce, lično čestita slavu svom patrijarhu i načelstvuje tokom svečane službe. Gimnazijski hor je vrlo skladno i tečno otpojao cijelu liturgiju, a crkva je bila puna naroda. Za vrijeme službe patrijarh Georgije je bio u oltaru, gdje se molio Bogu i svetom Dimitriju. Poslije liturgije mnogi ugledni i viđeni ljudi odlazili su u dvor da patrijarhu čestitaju slavu.

U svojim sjećanjima Teodor Petrović o patrijarhu Brankoviću će, pored ostalog, zapisati: „Patrijarh Branković bio je impozantna pojava: visok, korpulentan, sa njegovanom, potpuno bijelom kosom i bradom, uvijek odjeven u crvenu mantiju od moare svile, sa bijelom panakamilavkom na glavi i panagijama na grudima. Po njegovom spoljašnjem izgledu moglo se pomisliti da je zadržao mnoge crte vizantijskog kaćiperstva, što bi moralo ostaviti traga i na njegovom karakteru. On je, međutim, bio vrlo prirodan, neusiljen, neposredan, neizvještačen”.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)

---