Prilikom susreta sa carem Francom Josifom I u Hofburgu, 5/17. juna 1895, Branković je nastupio vrlo diplomatski. Prvo se zahvalio caru što je odobrio sazivanje Sinoda, zatim je objasnio da je za saziv Sinoda i njegovo održavanje malo vremena, te da će podnijeti potrebnu molbu radi novog odobrenja. Patrijarh se potužio vladaru da je ministar-predsjednik Banfi isposlovao ovu odluku bez njegovog propisnog traženja, na šta se car začudio i odobrio Brankoviću da postupi u smislu svoje molbe.

Prema patrijarhovoj molbi i carevom odobrenju Sinod je sazvan za 17/29. septembar 1895. godine, radi popunjavanja upražnjene stolice budimskog episkopa i rješavanja tekućih pitanja, ali se stvar nije na tome završila. U svom govoru na zasjedanju Sinoda patrijarh je obrazložio kako je došlo do ovog sinodskog saziva. To je učinio iz razloga što su se širili glasovi, upereni protiv njega, da nije htio ili nije znao da brani prava Crkve, odnosno prava crkvenog poglavara, ali i zato što su se naročito za čitavu stvar interesovali episkopi. U tom govoru patrijarh Georgije je pomenuo da se žalio caru na predsjednika Banfija koji je prekoračio svoja ovlašćenja i prisvojio pravo koje pripada isključivo mitropolitu-patrijarhu. Kako je štampa pomno pratila sinodsko zasjedanje i kako je u „Srpskom Sionu” objavljen patrijarhov govor, Banfi je saznao za patrijarhove optužbe pred carem. Zbog toga je uputio oštro pismo Brankoviću, optužujući ga da je njegov postupak nespojiv sa njegovim crkvenim dostojanstvom, uz prijetnju da će slučaj iznijeti pred vladara ako ne dobije dovoljno dobro objašnjenje. Međutim, patrijarh nije odmah odgovorio. U međuvremenu je car Franc Josif posjetio Zagreb, oktobra 1895, gdje ga je dočekao i patrijarh Branković. U svom opširnom odgovoru, u kome je branio svoja prava i stavove, patrijarh je na kraju rekao i to da on ne želi, niti ima namjere, da tjera kakvu parbu sa predsjednikom državne vlade i da tu stvar treba privesti kraju.

Već početkom sledeće godine sazvao je baron Banfi jednu povjerljivu konferenciju na kojoj se raspravljalo o izradi nove narodnocrkvene autonomne organizacije, kao i o sazivu narodno-crkvenog sabora. Na toj konferenciji, pored predsjednika Banfija, ministra bogočasti i javne nastave Vlašića i hrvatskog bana Hedervarija, učestvovali su uglavnom Srbi: patrijarh Branković, patrijaršijski sekretar Laza Sekulić, dr Nika Maksimović, dr Ilija Vučetić, baron Jovan Živković i drugi borci za narodno-crkvenu autonomiju. Međutim, konferencija je kratko trajala i nije imala uspjeha, jer te 1896. godine Sabor nije sazvan. Po završetku ovog skupa budimpeštanska štampa je počela da napada patrijarha zbog političkog držanja i nedostatka patriotizma. Patrijarhu su, dalje, pripisane panslavističke težnje i saradnja sa političkim krugovima iz Srbije, naročito sa mitropolitom Mihailom, koji stoji iza beogradske štampe i čitavog novinarskog rata protiv Madžara.

Patrijarh Georgije je najodlučnije odbio ove napade u svom zvaničnom odgovoru, karakterišući ih kao tendenciozne neistine, zlonamjerne izmišljotine, podvale i puke laži. Tih dana, bilježi njegov sekretar Laza Sekulić, patrijarh nije bio onako miran i staložen, kakav je inače znao biti.

Patrijarhovi neprijatelji nijesu poticali samo iz redova zvaničnih ugarskih vlasti, već i iz domaćih krugova. Ovi „žalosni pravoslavni Srbi”, kako ih je Sekulić nazvao, bili su iz redova i svetovnjaka i sveštenstva. To su, prije svih, bili: dr Jovan Grujić (Jota), urednik „Srbskog naroda”, Stevan Jović (Krunislav), urednik „Straže” i naročito dr Emilijan Radić. Oni su na početku rovarili protiv patrijarha opreznije i u tišini, a kasnije nijesu prezali ni od čega: podnosili su lažne optužbe o pronevjerama, sumnjičili ga da održava veze sa mitropolitom Mihailom u Srbiji i da, zbog straha, namjerava da podnese ostavku.

U vrijeme sukoba patrijarha Georgija sa baronom Banfijem, patrijarhovi protivnici su podgrijavali stare i izmišljali nove afere, tako da su Sinod i autonomni narodnocrkveni organi imali dosta neprijatnog posla sa tim optužbama. Jedna od Jotinih pritužbi, koja je upućena vladi, bila je i navodna patrijarhova pronevjera sakupljene svote vjerozakonskog prinosa i saborskih troškova crkvene opštine u Baji. Povoda za napade davalo je i popunjavanje upražnjenih episkopija, bačke, budimske i vršačke, u periodu 1893–1896. godine.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---