-PRIREDILA:

Mila MILOSAVLjEVIĆ


Deda i baba su bili vrlo religiozni. Često su išli u crkvu i vodili djecu sa sobom. Moj otac u svojim djelima pominje kako je crkveno čitanje odlomaka iz Svetog pisma ostavilo ogroman utisak na njega. Vjera moga dede nije imala skoro ništa zajedničko sa mističnom, histeričnom i suznom vjerom ruskih intelektualaca. Moji sunarodnici se neprestano žale na udarce koje im je život zadao; optužuju Boga za okrutnost, grde ga i podižu pesnice prema nebu kao blesava djeca. Vjera moga dede je bila vjera zrelih ljudi, koji su propatili, ali nastavljaju da se bore. Jezuiti i možda Teutonski vitezovi su naučili Litvance da poštuju Boga i priklone se Njegovoj Volji. Potomci pobožnih Ukrajinaca, koji su gledali na crkvenu karijeru kao najplemenitije i najuzvišenije od ljudskih zanimanja, prenijeli su na porodicu Dostojevskih ljubav prema Njemu i želju da mu se približe. Na ovim idejama je moj deda podigao i odgajao svoju mladu ženu i djecu. Sledeća uspomena iz djetinjstva duboko se urezala u pamćenje mog oca. Jedne proljećne večeri u Moskvi, otvorila su se vrata salona u kome se okupila čitava porodica. Upravnik imanja u Darovojevom se pojavio na pragu. „Imanje je izgorelo“, izjavio je tragičnim glasom. U prvom trenutku, deda i baba su pomislili kako su materijalno načisto uništeni, ali umjesto da zakukaju, oni su kleknuli pred ikone i pomolili se Bogu da im da snage da izdrže iskušenje koje im je poslao. Bio je to veličanstven primjer vjere i pomirenosti sa sudbinom, koji su prenijeli na svoju djecu i koji je moj otac zapamtio i nosio kroz čitav svoj burni i nesrećni život. Kada su stariji sinovi završili Tchermackov-u pripremnu školu, deda ih je odveo u Petersburg. Nije mu bila namjera da ih podstakne da budu ljekari, već je želio da započnu karijeru u vojsci, koja je u to doba pružala izvanredne mogućnosti za obrazovanje. U Rusiji je svaki činovnik imao pravo da za svoje sinove zatraži besplatno obrazovanje u nekoj od državnih škola. Moj deda, praktičan čovjek, opredijelio se za Vojnu inženjeriju. Završivši ove studije, đak je mogao da započne vrsnu karijeru, kao oficir u nekom puku Carske garde ili da postane građevinski inženjer i prilično se obogati. Deda je u pogledu svojih sinova bio vrlo ambiciozan i neprestano ih je opominjao da će uvijek morati da rade. „Sirotinja ste”, rekao bi im, „nisam bogat da vam ostavim nasleđe i zato možete da se oslonite samo na sopstvene snage; moraćete teško da radite, da budete strogog držanja, razboriti i u riječi i na djelu.“ U to vrijeme, moj otac je imao šesnaest, a stric Mihail sedamnaest godina. Odrasli pod brižnim očima svoga oca, bez ikakvih znanja o životu i prijatelja svojih godina, obojica su bili velika djeca, bezazlena i romantična. Braća su se međusobno jako voljela. Živjeli su u svijetu snova, puno čitajući, razmjenjujući literarne utiske i vatreno se diveći zajedničkom idealu – Puškinu. Kada su pošli za Petersburg, nisu ni sanjali da će to biti kraj njihovog djetinjstva i da će ušetati u potpuno drugačiji svijet. Moj stric Andrej nam je pričao kako deda nikad svojim sinovima nije dozvoljavao da izlaze sami niti bi im davao novca. Strogo i ljubomorno je pratio njihovo ponašanje; nikakav flert, ni najnedužnijeg tipa, ne bi se tolerisao. Mladi puritanci se nisu usuđivali da ikad govore o ženama osim u stihovima. Njihova skromnost je, bez sumnje, bila izvor neizmjerne zabave i šegačenja za ostale studente Škole za inženjere, jer su ljubavne avanture kod mladih Rusa obično počinjale vrlo rano.


(KRAJ)

---