-Piše:NOVICA ĐURIĆ

Tu htjedoh da mu kažem kako mu vjerujem, kako sam i bio siguran da će to biti tako, ali on to kao da ne želi da čuje i nastavlja:

„Ne, niko to nije znao. Ni ja. Sumnjao sam u neke tvoje reči šta će sve ovde biti i kako će se sve odvijati. Bio si u pravu i iskreno sam ti zahvalan. Zahvalan sam i onima kojima sam imao da oprostim. Biće mi zahvalni i oni kojima sam oprostio, jer odavde im je otišla ta poruka. Ja definitivno više nisam onaj Miodrag Bulatović. Zapamti što ti kažem, ovde pred ovom našom svetinjom”.

Odgovaram, iskreno srećan:

„Sad znam da vjeruješ kako je velika Božja i svečeva milost. Radujem se i zahvalan sam Svecu što te k sebi dozvao, što ti oprosti, što te dariva, što te uputi ka vjerujućem carstvu, što ti roditelji oprostiše, što te njihove duše dodirnuše, što im sada svijećama svetuješ, što ćeš dobrovati i bogodariti sve oko sebe. Što će to u tebi trajati. Što ćeš praštati neprijateljima svojim i što đavoli više neće po tvoje riječi dolaziti...”

Zadovoljno, očima koje svijetle, cakle se, smješka se Bule i pita me:

„Je li, ti verski savetniče, kako ti ono meni reče da sperem rđu sa lica, a sada da su mi đavoli u pohode dolazili”, priupita me.

Zateče me. Pomislih, opet onaj stari Bule. Ali ne, u nastavku Bule pojasni da je pred Manastirom, dok se u znoju kupao, osjetio kako sa njegovog tijela, iz dna njegove duše, odlaze sva bezboženja, a to nije mogao u tom trenu dešifrovati ni sebi ni drugima.

Zaista sam se od srca nasmijao. Ustah i prekrstih se, a onda rekoh kako mu lice izgleda svježe, blijedorumeno kao izbledjela petokraka.

Bule se grohotom nasmija, usta i zagrli me.

„Sada ne moraš da žuriš. Idemo u Donji manastir, hoću i tamo da zapalim sveću”, dok me drži ispod ruke, onako smireno, kaže Bule.

Lagano se spuštasmo prečicom, puteljcima koji su spojili Donji i Gornji manastir, prvo stopama Svetog Vasilija Ostroškog, a potom onih koji vjekovima njegovim stopama hode.

Sve dok na kapiju Donjeg manastira ne stigosmo, Bule gledaše ispred sebe kao da je nešto tražio, kao da pazi da ni mrava ne nagazi. Možda je pokušavao da pronađe Svečeve stope. Možda mu se prah njegov javljaše svjetlucanjem. Možda je bio u svojoj prvoj molitvi. Ničim, osim što ga pridržavah ispod ruke, nijesam ga htio probuditi iz tog njegovog tihovanja.

Pred kapiju Donjeg manastira polako podignu glavu i reče mi:

„Mi ovo nismo hodili. Je li tako? Sleteli smo. Ne idosmo. Ne. Pa ja sam vidio sve tragove. Prepoznao sam ih. Pogledaj mi oči, čini mi se da su podjednako bele i krvave. Činilo mi se na tren da su me napustile i prednjačile ispred svakog mog koraka, a da smo mi onda za njima koračali. Njima se nešto javljalo. Šta li je to? Gospode, jesam li ovo ja – onaj Miodrag Bulatović s kojim ti stiže iz Nikšića?”.

Osjetih da tog trena i nije onaj s kim krenuh iz hotela „Onogošt”, a teško je reći koliko će to trajati i da li će biti ponovo onaj „stari” Bule. I nije mi ni važno. Važan je oprost. Njegovo iskreno pokajanje. Njegova ispovijest. Njegov naklon. Njegovo cijeđenje oboženih riječi. Njegov mir kojeg pronađe čim krenu Svecu. Znam i osjećam kako su mu, možda po prvi put, ispred svega on, upokojeni roditelji i njegova porodica.

„Bule, možda griješim ali vjerujem kako je čovjek uvijek poput leptira kada prizna grijeh, kada se iskreno ispovijedi, kada oprosti, onda je tijelu za onoliko lakše koliko ga mislima i srcem rastereti. A, grijeh je najteže breme. I oči ti eto sjaje nekim čudnim sjajem...”

Mekanim koracima prilazimo Manastiru. Nakon što se prekrstismo, Bule rukama miluje zidine, klesani kamen s kojim je sazidano ovo sveto zdanje. Kao da čita Morzeovu azbuku tako što prstima polagano, nježno dodiruje, prati svaki udar čekića i trag glijeta s kojim je klesano kamenje. Čita za sebe. Taji.

Svijeće gore. Za bližnje na ovom, i vaskrsle na onom svijetu.

Na klupi ispod velikog bora posjedjeli smo makar sat. Svako sa sobom. Razgovarasmo bez prestanka. Niko nas nije čuo. Samo smo mi znali šta rekosmo. Tišinom.

Molitvom.

Dva raba Božja.

Bule i Nole.


(Kraj)

---