-Piše: NOVICA ĐURIĆ

Onako kako je to jedino i moguće, prilazimo tiho, naklonjeni, bez daha i riječi moštima Svetog Vasilija Ostroškog. Cjelivam ih, milujem, mazim se, rascvjetavam se u njegovoj milosti.

Kad unazad htjedoh da se pomjerim, vidim na kamenim „tavanicama” klekao, skoro legao Bule. Bule na koljenima. Plače kao malo dijete. Jeca... Monah u molitvi daje mi znak da ga ne diram. Ćutim i molim se. Mene obuzela neka neopisiva radost, sreća... Ponavljam u sebi „Hvala Ti, Čudotvorče, hvala za spasenje još jedne duše, hvala što u čovjeku povrati čovjeka. Hvala što posustalima vraćaš ne samo nadu, vjeru, nego i snagu”. Ponovo se primakoh i cjelivah ćivot.

Možda njegovo pokajanje, tako razumjeh, njegovo nijemo obraćanje svecu, trajaše koji minut, a meni se učinilo da su prošli sati. Usta Bule, poljubi krst, ćivot, krenu, pa se vrati i kaza:

„Još jednom”, savi se i ponovo cjeliva mošti sveca.

Unatraške napuštamo keliju. Ljubimo vrata svečeve kuće i polagano se penjemo manastirskim stepeništem do vrha, tamo gdje je Božjom voljom iz ljutog kamena izrasla vinova loza. Ispred svake ikone, odnosno freske, Bule se prekrsti.

Ne progovaramo. Umjesto riječi jedva da se čuju naše stope. Krišom posmatram Buleta i vidim da s lakoćom savlađuje nemali broj stepenika. Evo nas pokraj loze. Gleda Bule, zaviruje oko korijena loze, posmatra, razgleda prelijepe pejzaže Bjelopavlićke ravnice... Ćuti i samo me na tren pogleda, toliko da mi da do znanja kako je tu, ili možda kao je uspio zaista kada je povjerovao da ne može. Kako ga zbog toga i Svetac prizva k sebi. Kako ga umi sopstvenom nevjericom, neodlučnošću, sumnjom i onda mu podari snage da krene...

Predlažem mu da idemo. Na izlazu iz manastira Bule je želio da zapali svijeće i oko toga sa prodavcem svijeća u malenom kiosku bi neke priče. Bule uze popriličan broj svijeća. Pokazujem gdje da ih zapali. Palim prvu svijeću za zdravlje mojih najbližih. Ljubim je. Bule gleda. Kada bi red da svijeće upalimo za pokoj duše najbližih, Bule u ruci imaše desetak svijeća.

„Sve ću ove sveće da zapalim i prislonim zajedno uz zid. Ovo su sveće za dušu majke i oca. Znaće oni da sam bio ovde, da sam celivao sveca, da sam im zapalio sveću. Znam da si mi rekao za svakoga po jednu. Ne, i ovo je malo. Treba da im zapalim toliko sveća za onoliko godina koliko sam na to zaboravljao. Više neće biti tako...”, kao da za sebe govori Bule.

Silazim niz stepenište i pokraj česme zastanem i čekam, sada već vjerujućeg Miodraga Bulatovića.

„Odakle ta voda? Kada sam dolazio malo sam šta primetio, pa ni tu česmu. Da pijem?”, pita.

„Naravno. Ovo je ljekovita vodica. I da se tri puta umiješ. Da spereš sa lica ako je što od rđe ostalo. Da ti se vid razbistri. I glavi biće svježije”, kazah mu. Uzeh metalnu čašu, napunih je vode i pružih mu. Pije, a onda se posavi i opra lice. Tri puta, kako mu i rekoh. Ponovo ispi skoro punu čašu.

„E, ovo je zaista božanstveno. Ova voda što venama kroz kamen protiče dotače svaki moj nerv... Neverovatno!”, izgovori Bule ushićeno.

Na izlazu, poslednjem stepeniku, Bule predloži da sjednemo s lijeve strane ulaza u Manastir na kamenim klupama.

„Novice, više ništa od onoga u Nikšiću nije važno. Ni ono što će posle doći. Ne, nije važno... Sve je to minorno, lažnog sjaja, ništavno u odnosu na ovo što ovde doživeh. Nestale su sumnje i sada znam da tako jedino i treba. Znam, bar tako osećam, dobio sam oprost i ja oprostih. Da li primećuješ da mi se u duši nastanio mir. Pokušavam da osetim otkucaj srca. Neverovatno. Slušaj me dobro, Novice Đuriću, veruj mi, ja više nisam onaj Bule. Gotovo je sa onim Buletom”.


(Nastaviće se)

---