Ništa ne govorim. Zna on da je to, da mu se kaza, da će uskoro biti u tom svetilištu...
U kolima ponovo tišina. Ćutimo. Ja neprestano razmišljam kako će „srpski Raskoljnikov”, šta će sa sobom kada bude ušao u keliju sveca. Stižemo u Donji manastir. Ni tu ni riječi. Odustah da mu bilo šta kažem. Neka ga. Neka tihuje. Gore će se i meni i njemu sve kazati. To mora tako. Tako kako Gospod uredi.
Zaustavismo i parkirasmo auto nedaleko od kapije Gornjeg manastira. Izađe Bule crven kao ona petokraka, ona „crvena žaba”, kojoj pokaza put nepovratka.
Niz čelo i obraze kao potoci tekoše mlaznice. Kroz sako mu probio znoj.
Od auta se ne udaljismo svega nekoliko koraka kada Bule najedanput poče da se trese kao da je doživio strujni udar. Ništa ne govorim. Pravim se da ne vidim. Krenuh dalje i nakon par koraka jedva čujem:
„Novice, ja ne mogu... Nije mi dobro... Ne. Ne mogu dalje... Stani, čoveče...”
Kažem mu da su ovdje mogli i oni koji nikada prije toga nijesu hodali. Ovdje su, ubjeđujem ga, prohodali mnogi, progovorili, izliječili se od raznih bolesti... Ovo je sveto mjesto, lječilište, spasenje duše i tijela...
„Bule, slušaj me, molim te. Odmori na tren, saberi se, idemo svecu. Ne pitaš se ti hoćeš li i možeš li. Razumi, On, Sveti Vasilije Ostroški Čudvotvorac dovešće te k sebi, samo iskreno želi. Beskrajna je njegova ljubav i moć”, govorim mu dok se s obje ruke bijaše uhvatio za noge i kao da ih gura, kao da ih moli da krenu dalje.
Priđoh i uhvatih ga ispod ramena. Pokušah da ga bar za stopu naprijed pomjerim, ali ni milimetar. Stoji kao da je za zemlju zakovan. Hajduk koji je bio kadar stići i uteći pred velikim je iskušenjem ukliješten u klancu velike nepoznanice i sumnje.
„Vidiš li da ne mogu”, ponovi i zubi počinju da mu cvokoću.
„Gospode, šta mi se ovo dogodi”, izusti Bule. „Pogreših li, Novice, što te zamolih da me dovezeš i da zajedno celivamo ćivot Svetog Vasilija...”
„Ko ide k svecu nikada ne griješi, bez obzira da li su grešnici i oni koji vjeruju da to nijesu. I ovo kuda sada hodamo postopao je Čudvotorac i ove čestice kojima daruje dolaznike, jednako su darivanja svima, pa i pokajnicima. Ove čestice koje sada prahuju tvojim tijelom su prah svečev. Ovaj vazduh što te u znoj pretvori, što otežano dišeš, i ova svjetlost što ti ne da glavu podignuti i očima pogledati put svečeve kelije je njegov sjaj. Svjetlost svečeva. Da, tamo idemo, a svuda je njegova milost. I da smo tamo k njemu naumili, on i to zna. I ne sumnjaj, ja vjerujem, duboko vjerujem, On ti je one noći šapnuo: ‘Dođi k meni po milost Božjuâ... Za koji tren sve će ti se kazati. Idemo”, rekoh.
Odmakoh se od njega za nepun korak. Okrenuh se i nastavih, stopu po stopu, put stepeništa na ulazak u manastir. Osluškujem svaki šum. Čujem Bula kako govori:
„Ti nemaš milosti. Nemaš...”
Osjećam da me je pristigao. Da mi je za petama. Stanem i kažem:
„Ko odluči da nastaviš dalje – on ili ti?”, na šta će on, onako kao neiskvareno dijete, reći:
„Ja ne. Kada ti krenu, kao da se noge same pokrenuše. Veruj, bez mog pitanja. Laknu mi. No, molim te, kako tamo, šta prvo... Znaš, nikada nisam bio u ovom manastiru, a bogami ni u drugim. Nisam. ”
„Najbolje gledaj kako ja prilazim, i ti čini tako. Kada uđeš u keliju kod Svetog Vasilija biće kao ono maloprije. Volja Njegova, milost Njegova... Ne govori ni u sebi ono što bi ga moglo naljutiti. Ne trepći kako ga ne bi natrunio. Traži pokajanje, oprost grjehova. Priznaj, Bog prašta. Ne brini, velika je svečeva milost.”
Hrabrim ga.
Piše:
NOVICA ĐURIĆ
(Nastaviće se)
)){kind=small}
