Kako sloboda zna da snijevam, često sam pitao sebe. Odgovor sam pronašao, tačnije spoznao nakon čitanja knjiga i kratkog druženja sa njihovim autorom Miodragom Bulatovićem Buletom: to je pisac kome su se poklonili i đavoli, nakon čega mu je pošlo za rukom da zlo privede notama i savršenom pjevanju.

A da đavoli ipak dolaze uvjerio sam se u onom prošlom vijeku kada smo se sreli na „Nikšićkim susretima”, davne 1988. godine – Miodrag Bulatović Bule i ja.

Bi to još uvijek vrijeme sjaja petokrake, ne baš onog punog, ali se ipak vijorila na zastavama, baškarila u partijskim i drugim knjižicama sve do đačkih... Ono vrijeme, pred kraj dvadesetog vijeka, kada su se đačke knjige od bukvara do čitanke srpskog jezika i književnosti predstavljale fotografijom na cijeloj strani koja je đacima svih uzrasta već na prvim stranama saopštavala:

„Dobar dan dragi moji Titovi pioniri. Dobar dan dragi moji drugovi srednjoškolci. Ja sam vaš otac, majka, brat, sestra, najbliži rođak, vaš dobrotvor... Ja sam ja. Ja sam sin svih naroda i njihov oslobodilac. Ja sam trostruki narodni heroj, vaš doživotni predsjednik države, vjere, pisma i jezika. Ja sam vaš identitet. Ja sam tvorac novih nacija – to ćete tek da upamtite... Ja sam mašino-glodač, pijanista, plesač... Vaš Tito. Ja sam ja. Razumijete li vi mene, bre?!”

A sa svih strana Crne Gore, Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i pomalo i iz Slovenije odjekivalo je:

„Mi smo Titovi, Tito je naš... Volimo ga ka` očni vid. Volimo ga više i od oca i od majke...”

A Tito bi odgovarao:

„Tako, drugovi komunisti. Samo tako...”

Potom su ljubili petokraku i pred njim se kleli kako će radije dati život svoj, ne nju, a za život Tita daće i sebe i djecu svoju.

No, da je tog septembra u Crnu Goru đavo došao po svoje, po petokraku, osjećalo se tih dana ne samo u Nikšiću.

Nakon velikih seoba, seobe – spas, progon – seobe, vratile su Buleta 1991. godine u svijet srpskih velikana i to pokraj humke pisca genijalnih „Seoba” – Miloša Crnjanskog.

I jedino se nad njihovim grobnim vidokrugom može spoznati onaj „beskrajni plavi krug i u njemu zvezda”.

A Bule, genijalni romanopisac, dramaturg vražjeg nerva, imao je svoje dvojne seobe: kada se oglasi plačem 1930. godine u Okladama kod Bijelog Polja, i onog 15. marta 1991. godine u Herceg Novom kada ga izda srce prije nego mu šapnu: „Vragovi dolaze!” Upravo na stolu je ostalo ono drugo piščevo veliko srce, roman u pripremi „Tetoviranje srca”. Tog 15. marta Buletovo srce javilo se poslednjim otkucajem.

„Neka kuca sat, kad već ne može moje srce!”, bile su poslednje Buletove riječi, prije nego će izdahnuti, saopštene ljekarki koja mu je skidala sat da bi mu u venu dala injekciju i tako prisilila na predaju onog potajnog ubicu srca skrivenog u našem krvotoku, tog pritajenog torpeda, u medicini poznatog kao tromb.

Bio je to trenutak kojega nije bila svjesna ljekarka, trenutak koji će pominjati istorija, jer je svjedočila momentu kada je velikan naše književnosti Miodrag Bulatović Bule otišao u legendu.

Bogu na dar i ocu u zagrljaj predade se Bule. Odnese sa sobom svo svoje siromaštvo, bez obzira na slavu i druga imanja, jer čovjek to što u mladosti odnese sa sobom cijelog života ostane njegov jedini, istinski i sudbonosni ogrtač. A, Bule je ostao siroče, još kao dijete, onog trenutka kada je pred njegovim očima, na njegov prag, u rođenu kuću u Okladama, banuo đavo u obliku čovjeka, ruski emigrant Fjodor Arhipov, i ubio mu oca. Tog trenutka on napušta rodno mjesto i odlazi u svijet sa cijelim svojim imetkom – božanstvenim pripovjedačkim darom.

Sasvim je moguće da je malo ko bio u prilici da spozna sva lica Miodraga Bulatovića čitajući njegova djela. Ja sam jedan od onih koji je u njegovim knjigama prepoznao dva lica: ono koje se smije i ono zabrinuto do jedne prilike, kada sam u toku čuvenih nikšićkih Septembarskih književnih susreta odvezao Buleta u Manastir Ostrog. Tek tada vidim da autor romana „Ljudi sa četiri prsta” ima još dva, odnosno četiri lica.

Piše:

NOVICA ĐURIĆ

(Nastaviće se)

---