Japanska kinematografija, kao i većina drugih oblika japanske kulture, do kraja Drugog svjetskog rata razvijala se gotovo potpuno izolovano od Zapada. Edisonov kinetograf u Japan je uvezen još 1896. a filmovi su maltene odmah postali popularna kulturna forma. Međutim, „primitivan” period je u japanskom filmu trajao znatno duže nego u zapadnim kinematografijama (okvirno od 1896. do 1926), zbog žilavosti starije i cjenjenije kulturne forme – pozorišta kabuki. Ironično, upravo je kabuki inspirisao Ejzenštajna da osmisli radikalno novu teoriju montaže. Kabuki je visokostilizovana i možda pretjerano kitnjasta dramska forma ponikla iz feudalnog perioda dinastije Tokugava (1603–1868). Zbog njene vječne popularnosti u Japanu, prvi japanski igrani filmovi bili su verzije čuvenih kabukija (ima ih oko 350). Kako se japanski film u prve dvije decenije XX vijeka polako pretvarao u glomaznu domaću industriju, stilizovane konvencije kabukija postale su pravila glavnog toka japanskih narativnih filmova. Samim tim, izostalo je eksperimentisanje s formom kakvo je na Zapadu primjetno u djelima Grifita, Ejzenštajna, Fejada i Murnaua, ali je japanska kinematografija zato slijedila sopstveni put razvoja. Dvije konvencije kabukija naročito odudaraju od zakonitosti zapadnog filma. Kao prvo, čak i dobrim dijelom dvadesetih godina, sve ženske uloge tumačili su profesionalni glumci specijalizovani za ženske likove, poznati kao onagata ili ojama, što je onemogućavalo čak i najjednostavniji oblik fotografskog realizma. Druga konvencija, koja je imala mnogo više uticaja na razvoj japanskog filma, bio je benši-glumac koji stoji na rubu pozornice (ili ekrana, ako je riječ o filmu) i publici pripovijeda šta se zbilo. U prvim japanskim filmovima, benši je pozajmljivao glas likovima i komentarisao radnju. Poslije 1912, benšiji su isključivo izgovarali dijaloge jer su domaći producenti ubrzo počeli da podražavaju praksu stranih filmova i koriste međunatpise. Međutim, od 1920. benšiji ponovo daju opis/komentar i izgovaraju dijalog, koji se ponekad mogao pročitati s međunatpisa a ponekad se razabirao iz same radnje. Kako je Donald Kirihara primijetio, njihov uticaj na filmsku formu bio je ogroman: „Filmski stvaraoci su u produkciji prisustvo benšija uzimali zdravo za gotovo. To im je omogućavalo da prave filmove s nejasnim prostornim i vremenskim prelazima ili nemotivisanim zapletima, znajući da će benšiji pripovijedanju dati koherentnost koja mu nedostaje.” Ukratko, zbog prisustva ljudskog, verbalnog pripovjedača filmska naracija je u Japanu ostala relativno difuzna. U zemljotresu koji je 1923. sravnio sa zemljom Tokio i Jokohamu, stradao je i materijalni inventar cjelokupne japanske filmske industrije. Nakon zemljotresa, filmska industrija, kao uostalom i čitav Japan, morala je ponovo da se gradi od temelja. Kako primjećuje istoričar filma Donald Riči, to je dovelo i do nove podjele produkcije: istorijski filmovi (džidai-geki) snimani su u Kjotu gdje su studiji i stare građevine preživjeli zemljotres, a filmovi o savremenim temama (gendai-geki) u Tokiju gdje su moderne građevine i dalje opstajale ili su zamijenjene novim. Filmski stvaraoci su počeli da okreću leđa prošlosti i primjetna je veća prijemčivost za moderne ideje, naročito one sa Zapada. Ojame ubrzo iščezavaju a japanski filmovi usvajaju strane stilove, poput novootkrivenih zapadnih manira naturalizma i ekspresionizma. Međutim, benšiji, od kojih su mnogi postali prave zvijezde, ostaće moćan element japanskog filma čak i poslije uvođenja zvuka. Godine 1927, dozvolu za rad širom Carstva imalo je samo 6.818 benšija, od toga svega 180 žena. Mada je reorganizacija srušila njihovo uporište u industriji, 1940. i dalje ih je bilo 1.295, ali je većina bila bez posla. Nakon pojave zvuka, reditelji su konačno postali glavna stvaralačka snaga japanskog filma, baš kao i u većini zemalja na Zapadu. Kinematografiju kojom je dominirao kabuki, 1925. u potpunosti je zamijenio novi, rediteljski film, svjesno podijeljen na dva velika žanra ili tipa, koji postoje i dan-danas: džidai-geki ili film epohe, čija se radnja odvija prije 1868. (godine u kojoj je počelo doba restauracije pod dinastijom Meidži i kad je feudalni Japan prestao da postoji) i gendai-geki ili film o savremenom životu.

Piše:

DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ

(Nastaviće se)

---