-Piše: SVETISLAV ŠESTOVIĆ
Logorski režim bio je toliko nehuman da ni najteže kazne nisu bile teže od redovne logorske torture. Uvođenje kazni za logoraše u takvoj torturi bilo je besmisleno, jer je život bio težak koliko i kazne. Obespravljenost logoraša bila je potpuna. U logorima za oficire stanje je bilo podnošljivije. U njima se vodilo računa o odredbama Haških konvencija.
U tako obespravljenom režimu života kazne su bile prilika organima komande logora da ispoljavaju svoju arogantnost, vrijeđanje, tuče, maltretiranje i osvete nad logorašima. Svaki prigovor ili žalba na takve postupke tumačeni su kao pobuna, pa bi se prema onom ko bi se požalio postupalo strože, kao prema pobunjeniku. Kazne su izricane i izvršavane i za nepostojeće krivice. Uvijek su izvršavane javno i na način kojim se omalovažavao, vrijeđao i ponižavao ne samo kažnjeni, već i čitav narod kome pripada, a isticala superiornost onoga koji kažnjava i naroda kome isti taj pripada.
Logoraše su tukli svakodnevno, bez obzira da li je logoraš kažnjen ili nije. Kazne nisu imale dužinu trajanja i broj udaraca, već su izricane od svih organa komande logora u obimu u kome se naredi, a izvršavane su na licu mjesta. Zatvorenike su tukli svi, od komandira do stražara.
Komanda logora je podsticala stražare na tuče, maltretiranja i ponižavanja i nasilje nad logorašima, podstičući ih da tim dokažu patriotizam, odanost monarhiji i mržnju prema neprijatelju. To je u stvari bila politika austrougarske vlade prema srpskome narodu. Komande logora samo su izvršavale naloge svoje vlade.
U tako teškom i neizdržljivom stanju, glad je bila svakodnevni pratilac. Ona ih je mučila do iznemoglosti, zbog nje nijesu mogli da spavaju, zbog nje su obolijevali i umirali. O ishrani u zloglasnom logoru Nađmeđer citiraću zapis jednoga logoraša. „U kuhinjama se kuvalo – za ručak: voda, za večeru: voda. Na hiljade litara vode stavljalo se po nekoliko kilograma crne mljevene trave, šećerne ili žute repe. Ta bistra vruća voda dijelila se hiljadama ljudi kao hrana... Ljudi više nijesu ličili na ljudska stvorenja nego na aveti... Izgubljeni pogledi namučenih samrtnika proždirali su i travku, ugledanu kroz žicu... Dan je bio vječnost, noć je bila vječnost. Jer ako se nije drhtalo od zime pod tankim ćebetom, noću se nije moglo spavati od gladi... Bolnice su se brzo punile i brzo praznile. Punio ih je logor, praznilo groblje. U njih se većinom nije dolazilo, nego donosilo – i to kad već nije bilo spasa. Takav je bio sistem.“
Uzroci smrti najvećeg broja umrlih logoraša u Nađmeđeru jesu epidemije dizenterije, pjegavog tifusa, tuberkuloze i gladi. Na logorskom groblju u periodu od 20. septembra 1914. godine do 31. oktobra 1918. godine sahranjena su 5.883 logoraša u 2.183 groba, od toga 564 iz Crne Gore.
(Nastaviće se)
Srebrna medalja za hrabrostU feljtonu donosimo imena odlikovanih vojnika i oficira. Odlikovani iz Prošćensko-baričkog bataljona Srebrnom medaljom za hrabrost:
Vučko P. Joksimović, Miloš M. Radović, Milo N. Joksimović, Radoje G. Joksimović, Jevrem M. Joksimović, Radoš L. Joksimović, Arso R. Leković, Perko J. Tomašević, Isak P. Konjević, Obren M. Kuveljić, Milovan O. Cmiljanić, Vuksan P. Vuković, Milan P. Kuveljić, Uroš M. Rovčanin, Pero I. Madžgalj, Mihailo T. Bošković, Radivoj M. Zejak, Vukosav N. Ćorić, Simeun D. Mrdak, Stevan T. Mrdak, Grujica T. Damjanović, Vojin S. Vlahović, Perko J. Moračanin, Andrija V. Đogović, Mido J. Zejak, Jakov M. Mrdak, Šoro V. Ćorić, Petar R. Zejak, Jovan T. Zejak, Petar K. Bulatović, Marko S. Damjanović, Aleksa M. Zejak, Vukašin D. Fuštić, Milinko M. Bošković, Vojin J. Bošković, Neđeljko O. Bošković, Luka M. Bošković, Milovan M. Bošković, Mirko L. Bošković, Milosav D. Bošković, Ilija V. Rutović, Miloš Z. Bošković, Miloš L. Krgović, Ilija D. Krgović, Milun M. Čabarkapa, Jevto V. Radović, Gruban M. Radović, Stevan J. Radović, Đoko M. Madžgalj, Miloš M. Madžgalj, Jovan V. Milojičić, Vladisav N. Čović, Radojica J. Varaga, Radule B. Šestović, Ognjen S. Šestović, Lala O. Vuković.
