Kad se uzme svo to vrijeme koje je prošlo do zvanične odluke, možda smo u ovom slučaju bili i srećne ruke, pa i nagrađeni što je to došlo u jubilarnoj godini obilježavanja Dvjesta godina od rođenja vladike i vladara, pjesničkog genija Petra Drugog Petrović Njegoša, čije ime ponosno nosi naše društvo od osnivanja 16. oktobra 1977. godine. Zato je i događaj otvaranje Parka Crna Gora u Sidneju bio posvećen tom za sve nas tako značajnom jubileju.
Sve kulturne i humanitarne aktivnosti odrađene u organizaciji ovog društva, treba da se zna, nijesu bile male ili beznačajne. Naprotiv. Sve su one proistekle iz samog društva, bez ičije sugestije, kao što su neki mislili, pa i glasno komentarisali da ovo društvo, odnosno ljudi u njemu, rade pod uticajem predstavnika iz zemlje iz koje smo došli.
Ovakvi komentari naročito su se mogli čuti za vrijeme SFR Jugoslavije, kao i SR Jugoslavije, pa i za vrijeme Državne zajednice Srbija i Crne Gora, što uistinu nije uopšte bilo tačno!
Tačno je da smo voljeli SFR Jugoslaviju i sve poslije nje jer je tamo uvijek bila Crna Gora. Vodilo nas je vrijeme i akcije koje su se smjenjivale jedna za drugom. Svaka od tih akcija kada se završavala davala nam je ideju i podsticala nas da započnemo novu. Bio je to praktično neprekidni lanac ideja, a da li ima nešto jače od ideje, kada se temelji i počiva na volji?
A što se tiče ideje o Parku Crna Gora u Sidneju, sve je počelo u februaru 2006. godine. Tada je kod mene došao u posjetu moj dugogodišnji poznanik Pol Linč. On je poslanik Parlamenta Novog Južnog Velsa za Liverpul, kao član Laburističke partije u kojoj sam i ja više godina aktivan, pa sam imao slobodu da ga upitam i zamolim da podrži molbu koju namjeravamo da proslijedimo Opštini Liverpul za dobijanje uluce ili parka koji bi nosili ime Crna Gora.
Bez predomišljanja je kazao da treba da pokušamo i napomenuo da se naša država sada zove Srbija i Crna Gora. Kazao sam mu da je to tačno, ali da je tačno i to da je Crna Gora u prošlosti bila samostalna država, sve do formiranja Jugoslavije, te da je veliko pitanje koliko će ova državna zajednica opstati i potrajati, odnosno da bi te dvije države koje je čine mogle ponovo da se osamostale i budu kao što su i nekada bile jedine priznate države na tim prostorima.
– Pošalji mi – kaže on – pismeni zahtjev, pa ćemo vidjeti što je dalje potrebno da se uradi.
Obećao je da će mi ubrzo pismeno odgovoriti pošto se detaljno raspita i vidi što je sve potrebno da priložimo uz molbu da bi to krenulo u proceduru normalnim tokom. Bilo je to baš u vrijeme naše opšte akcije za prikupljanje materijalne pomoći porodicama tragično postradalih u željezničkoj nesreći pri iskakanju voza iz šina kod Bioča, kada je smrtno stradalo 47 putnika i mnogo njih je bilo teže povrijeđeno.
Samo dvadesetak dana kasnije dobijam pismo od Linča u kojem me obavještava da je poslao, uz naš pismeni zahtjev, i njegovu preporuku za svoje konstituente, da ga obavijeste šta je sve potrebno priložiti od dokumenata da bi počeo proces dobijanja naziva za ulicu sa imenom Crne Gore.
Njegovo pismo sam shvatio kao početak procesa. I ne samo to, već sam, na veliko zadovoljstvo, zaključio da smo uradili pravu stvar – da će od sada sva korespodencija oko ovoga ići preko ove zvanične kancelarije države Novog Južnog Velsa. On je odgovor na njegov zahtjev od nadležnih iz opštine dobio već 6. marta, a dva dana potom ga je proslijedio i meni uz jasno uputstvo gdje se i kome treba obratiti i što je sve potrebno priložiti.
Shvatio sam da treba odmah reagovati. Pozvao sam našu ativistkinju iz društva, mlađe generacije, Milicu Đurišić da zajedno pripremimo pisani materijal u kojem bi trebalo u najosnovnijim crtama predstaviti kraći istorijat Crne Gore, kao i njene prepoznatljivosti i po mogućnosti što bolje predstaviti crnogorsko doseljeništvo u Australiji.
Piše:
SLOBODAN LAZOVIĆ
(Nastaviće se)
