Kada sam odlučio da tridesetogodišnje aktivnosti Kulturno-umjetničkog društva „Njegoš“ iz Sidneja objavim u koricama knjige „Njegoševci petog kontinenta (izdavač „Oktoih“, Podgorica, 2008), mislio sam da će i ideja o imenovanju jedne ulice ili parka u ovom velikom gradu na petom kontinentu imenom Crne Gore biti ostvarena prije nego što knjiga bude gotova za štampu. Međutim, u životu ipak ne bude kako se planira nego kako bude.
Znajući našu društvenu moć, koja je počela prilično da slabi, da je interes za aktivnosti društva polako počeo da jenjava, mislio sam da će obilježavanje tridesetogodišnjeg jubileja Društva podstaći starije aktiviste, posebno ako ostvarimo ovu ideju o podizanju svojevrsnog spomenika Crnoj Gori u Sidneju. Vjerovao sam da bi to bio odličan primjer mlađem naraštaju, da nastavi ono što smo započeli, odnosno da bi to bio veliki podstrek za dalju aktivnost i budućnost Društva „Njegoš”.
Uvjeren sam da će knjiga „Njegoševci petog kontinenta“, sa dodatkom ove priče u nekom budućem vremenu svakako biti izuzetno važan dokument i svjedočanstvo o našim pionirskim aktivnostima i djelovanju ovog Društva i njegovih članova, na ovom kontinentu.
Sve navedene aktivnosti u knjizi su dio svih nas koji smo učestvovali u ostvarenju ideja zacrtanih i realizovanih u organizaciji ovog Društva. Naravno onoliko koliko je ko učestvovao u tim aktivnostima njima.
A kad je ta naša zamisao uspješno ostvarena i završna kako treba, učinilo mi se da bi bila nepravda, da bih se osjećao kao dužnik prema svima koji su u ovu akciju uložili trud i vrijeme, pa i materijalno je pomogli, ako ne bi ostalo pisano svjedočanstvo o onima koji su veoma doprinijeli ovom zavidnom društvenom uspjehu, tako važnom za nas doseljenike iz Crne Gore na ovim prostorima.
Ovdje je, prije svega, riječ o onim mlađim ljudima, našoj djeci ovdje rođenoj, koja su pored svojih ogromnih poslovnih obaveza smogli i usaglasili svoje slobodno vrijeme da priskoče i daju mjeru i ton ovoj, a, nadati se, i drugim budućim aktivnostima. Naravno, riječi hvale i zahvalnosti pripadaju i onima koji su se nešto kasnije priključili i živo zainteresovali za ovu akciju koja je u početku imala svoj radni naslov MONTENEGRO STREET, a potom i MONTENEGRO PARK PROJEKAT.
Istine radi treba ipak reći da mnogi koji su bili upoznati sa ovom idejom zadugo su na nju gledali s nevjericom ideji. Vjerovatno i s pravom. Zbog naše malobrojnosti ovdje, teško je bilo povjerovati da se jedan ovakav poduhvat može ostvariti.
Ipak, poučeni iskustvom da treba vjerovati u ono što se radi, da bez vjerovanja nema ni uspjeha, krenulo se smjelo naprijed. Jer, tako je bilo godinama i u svim dosadašnjim aktivnostima u kojima su se naši ljudi i ovo Društvo predano angažovali. Optimizam i uvjerenost da možemo pomogli su nam da sve što smo naumili uspješno i pozitivno završimo. Tako je, sada s ponosom možemo kazati, bilo i u ovoj, za sada najvažnijoj aktivnosti kada su u pitanju doseljenici iz Crne Gore u Australiji.
Mora se, ipak, naglasiti da je to što je kod pojedinih naših ljudi nedostajalo malo više volje i strpljenja, bilo posljedica političke klime koja je, po običaju, dolazila sa naših prostora i umnogome uticala na raspoloženje i agilnost u tim aktivnostima. Prevagnuo je, ipak, entuzijazam, jer niko od svega toga nema ama baš nikakvu materijalnu korist. Naprotiv.
Sve je to, dakle, dobrovoljan rad iz ljubavi prema starom kraju, prema istoriji i kulturnom nasleđu svoje zemlje i svom porijeklu, uprkos i bez obzira na raznorazne političke igre i malverzacije, koje nas, iako smo toliko daleko od svog rodnog ognjišta, nijesu mimoilazile.
Akcija za dobijanje ulice ili parka sa imenom Crne Gore trajala je šest godina i šest mjeseci do zvaničnog dokumenta koji je potpisan 4. jula 2012. godine. A do dana zvaničnog otkrivanja table. 2. marta 2013. godine, više od sedam godina. Trajalo je dugo i nije bilo lako.
Piše:
SLOBODAN LAZOVIĆ
(Nastaviće se)
