-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ

Jovan Novaković, stolar, bio je rodom baš iz Šapca (1812), pa je među prvima uzeo u zakup jednu od novoizgrađenih stolarskih radnji. Njegov sin Konstantin (Šabac, 1842 – Niš 1915), koji je kasnije 'posrbio' svoje ime u Stojan (Novaković), školovao se i postao je veliki istoričar, pravnik, diplomata i političar (ministar i predsjednik vlade, najuspješniji reformator srpskog školstva), i pod Obrenovićima i pod Karađorđevićima, a umro je kao dugogodišnji predsjednik Srpske kraljevske akademije (današnje SANU).

Otac srpskog političara, liberala Vladimira Jovanovića (Šabac, 1833 – Beograd, 1922), a djeda velikog naučnika (pravnika i istoričara) Slobodana Jovanovića (Novi Sad, 1869 – London, 1958), docnijeg predsjednika Srpske kraljevske akademije i predsjednika Jugoslovenske vlade (1942 – 1943), bio je Ilija Jovanović, ćurčija i abadžija, rodom iz Rume, u Sremu. Kako je opisao njegov sin u svojim 'Uspomenama', Ilija se u Šabac doselio već 1818. godine i kao vrijedan ćurčija i pismen mladić radio je u Šapcu sa 'prvim ćurčijama u varoši', dok se nije uselio u svoju radnju u glavnoj varoškoj ulici, blizu konaka Jevrema Obrenovića. Kao dobar majstor, ubrzo je 'zadobio prve kuće u varoši za svoje mušterije', a što je najvažnije – radio je i za kuću 'gospodara Jevrema'. Tu je dat i veoma živ opis kako je gospodar Jevrem volio da prošeta po varoši, uvijek se oslanjajući na drveni štap, i da nadgleda i obilazi tek otvorene dućane i zanatlijske radnje. Pauzu u šetnji, da bi odmorio noge, najčešće je pravio baš kod abadžije Ilije Jovanovića, a najavu njegovog dolaska oglašavali su udarci štapa po kaldrmi i basamacima uz koje se penjao i ulazilo u radnju. Sijedao bi na klupu, blizu spoljnih vrata, naspram abadžijskog stola, gdje je dočekivan 's najvećim poštovanjem', kao 'gospodar Šapca i okolnih nahija', vladarev brat. Ali kad bi on ušao u radnju, mušterije bi se obično razbježale, što iz prevelikog poštovanja, što iz ustručavanja i straha pred tako važnim gostom dok se on 'bavio' u radnji. Drugim riječima, dok je gospodar Jevrem sjedio u radnji, nesvjesno je razgonio mušterije, a ko bi krenuo unutra i nadvirao se, nije smio da uđe... Ali, 'moj otac nalazio je da su mu pohode gospodara Jevrema služile na čast, te je lako pregorevao štetu od ustručavanja drugih mušterija, da ga pohode u prisustvu tako odličnog gosta', pisao je kasnije Ilijin sin Vladimir Jovanović u svojim 'Uspomenama'.

Naravno, spisku prvih šabačkih dućandžija i zanatlija mogli bismo dodati još neka značajna imena, ali smo na ovom mjestu iznijeli imena trojice ljudi koji će kasnije ostati upamćeni mnogo više po svojim sinovima i unucima, velikanima srpske nauke, književnosti, kulture i politike, nego po svojim ličnim djelima.

Sredinom novembra 1826. godine, Jevremov novi dvor, porodicu ali i cio Šabac, posjetio je jedan neobični putnik u njemačkom odijelu. Zadržao se nepuna dva dana, ali su tragovi njegove posjete ostali zabilježeni do danas. Putnik je, naime, bio čovjek od pera. Zvao se Joakim Vujić. Rodom je bio iz mađarskog grada Baje, namjeran da se preseli u Srbiju i u njoj otvori prvo pozorište. U Šabac je stigao 15. novembra uveče, gdje ga je, kako sam kaže, 'sa svakom učtivošću i počitanijem' dočekala 'visokorodna gospoža Tomanija'. Jevrem je tada bio u Kragujevcu. Ujutru je putnik počeo obilaziti i posmatrati varoš. Primijetio je da leži na jednom 'prekrasnom, ravnom', ali u vrijeme kiše i snijega veoma blatnom mjestu'. Plašeći se da u 'nemckim haljinama' po danu sam izađe na ulicu, 'da ne bi kod Turaka u kakvo podozrenje bio došao', zamolio je nadzornika Jevremovog dvora Antonija Matića da zajedno prošetaju. Matić ga je prvo odveo u turski dio Šapca, gdje je Vujić, oko drvene džamije, nabrojao sto dvadeset turskih domova. Odatle su pošli ka tvrđavi i vidjeli da je ona od predgrađa odvojena niskim širokim prostorom, koji se u vrijeme visokog vodostaja Save napuni vodom. 'To onda suvom nogom u grad doći se ne može, no ili na mala lađa ili po jednoj ćupriji, koja može jedan podobar fertalj sata u dužini imati'. Pošto tada nije bilo vode, došli su po suvom pred šanac 'koji je okolo grada svuda opkopan, s palisadama utverđen, pak na neki mesta u njemu i vode videlo se jest. Gore po ovom šancu jesu svuda baterije s koševi puni zemlje'. Vujića je impresionirao prijeteći izgled turske tvrđave...[...]


(NASTAVIĆE SE)

---