-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Aprila 1824. godine započeto je i plansko uređivanje cijele šabačke čaršije. Po Jevremovoj ideji, dva puta koja su prolazila kroz Šabac, od Beograda ka Bosni i od turske tvrđave ka Pocerini, uređena su u dvije prave ulice koje su se presijecale pod pravim uglom. Ostale ulice „izvučene” su prema njima „lenjirom”, odnosno – prema četiri glavne ulice poravnate su sve poprečne i sporedne ulice. Time je dobijena prva varoš u Srbiji sa urbanistički regulisanim ulicama. Gospodarev dvor nalazio se blizu glavne raskrsnice. Potom je Jevrem izdao naredbu da se iz užeg dijela čaršije, kraj glavnih ulica, uklone sve kolibe, privremene kućice i daščare pokrivene sijenom i da se na njihovom mjestu izgrade što kvalitetnije kuće, sa pouzdanim, čvrstim zidovima i krovovima. Iz Beograda su stizali majstori – ćeramidžije, ciglari i tesari – koji su zidali dućane i radnje predviđene za izdavanje trgovcima i zanatlijama pod kiriju. Glavni finansijer cijele ove akcije bio je knez Miloš. Da bi se materijal što bolje iskoristio, knez je predvidio da se istovremeno započne i sa izgradnjom novog konaka u Valjevu.

Jevrem se tog ljeta razbolio, pa je, u jeku radova, morao otputovati na liječenje u Banju Mehadiju, u Vlaškoj. Za nadgledanje radova i obavljanje svih poslova nahijskog starješine odredio je svog sekretara Jovana Miokovića. Tomaniju sa djecom ispratio je u Valjevo, gdje je mogla da posmatra, ali i da nadgleda, izgradnju tamošnjeg konaka. Jevrem je sredinom juna prešao iz Beograda u Pančevo, odakle je – preko Temišvara, Lugoša i Karansebeša – trebalo da stigne u Mehadiju. Iz Beograda ga je ispratio bazrđan-baša Aleksa Simić i o tome je 16. juna obavijestio kneza Miloša. U Pančevu je „radostno, pristojno i vrlo učtivo dočekan” od starog austrijskog generala Mihaljevića, koji je nekada, u vrijeme Jevremovog rođenja, vodio u Srbiji rat s Turcima. Poslije mjesec dana Tomanija je u Valjevu dobila pismo od muža, koji joj je javio da je „zdravo u Meadijske Ilidže prispeo i one upotrebljavati počeo”. Za to vrijeme Jovan Mioković je lijepim vijestima o brzini izvođenja radova redovno obasipao kneza Miloša: „Vaš brat, vaši novci... a i ja, vaš služitelj, dužan sam Vam za svašto čislo javiti...” Knezu su podnošeni precizni podaci o troškovima za izradu gospodarskih dućana u Šapcu i konaka u Valjevu. Do kraja jula Mioković je već sedam dućana izdao pod zakup i započeo je na uglu, kod glavne raskrsnice, gradnju velike kafane.

Mioković je to ljeta, 1824. godine, obavijestio kneza Miloša i da je zdravlje gospodara Jevrema, koji mu je pisao iz Vlaške, u velikom, napredovanju, jer mu tamo, u Mehadiji, „kupelji veliku uslugu čine”. Rekao je knezu da mu je izlišno da napominje kako mu konak, bez gospodara i gospoje, izgleda gluv i pust. Kad se u septembru Jevrem vratio sa liječenja, zatekao je sve dućane i zanatske radnje prepune robe, već otvorene, a svoj novi konak spreman za useljenje.

Porodica, koja je pristigla iz Valjeva, sekretar Mioković i cjelokupna rezidencija ponovili su palatu krajem septembra 1824. godine, a 3. oktobra stiglo je od kneza Miloša na dar deset pečenih volova, kao čestitka za useljenje. Jedino je zdravlje Jevremovo kvarilo cio utisak. I pored sve banjske njege, ispostavilo se da se on sa liječenja vratio bolesniji nego što je bio. Dolazeći istim putem, zatekao se, krajem avgusta, u konaku Manastira Rakovice, u strašnoj groznici da je „tri puta do smrti dolazio”. U Šapcu je u postelji ostao do januara 1825. godine. Tokom jeseni knez Miloš se najozbiljnije zabrinuo za bratovo zdravlje, pa mu je u decembru poslao svog ličnog ljekara, Italijana Vitu Romitu, da ostane uz njega sve dok je potrebno. Ali zbog Jevremove brige da ne zakasni sa isporukom poreza, Miloš ga je tješio i uvjeravao da je on opet prvi porez „sobrao i prigotovio”. Za sve predmete šabačkog suda naredio je da ih preuzmu varoški knezovi, samo da mu „ljubezni brat” o njima ne misli i ne brine.

Zanimljiv je podatak ko su bili prvi zakupci dućana i zanatskih radnji u tek izgrađenoj šabačkoj šaroši. Pored ostalih, to je bio Kuzman Lazarević, trgovac, rodom iz mačvanskog sela Klenja, otac poznatog ljekara i pisca Laze K. Lazarevića (Šabac, 1851 – Beograd, 1891). U nekim Lazarevićevim pripovjetkama snažno se osjećaju ambijent tadašnjeg Šapca, patrijarhalne porodice tog vremena, svakodnevnog života u varoši, blizina crkve (čija zvona „potresaju dušu hrišćansku”) njihovoj kući i dućanu, opis pojedinih trgovaca, dućandžija, zanatlija... [...]


(Nastaviće se)

---