-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

U vezi obnove manastira Čokešine, Jevrem je 13. aprila 1820. godine pisao knezu Milošu: „Za manastir Čokešinu zidare ne znam gde ću moći naći, iz Nemecke biće vrlo skupi, a drugo sumnjam hoće li umeti kamenom zidati, jer tamo u većoj časti ciglom zidaju. Mislio sam ove majstore sa Savinca uzeti, ali kazaše mi da još svršili nisu...” Pet dana kasnije knez mu je odgovorio da zatraži od neimara Milutina Gođevca, iz Valjeva (porijeklom Osaćanina), nekog iskusnog majstora i zamolio ga je da se potrudi jer mu, kako je rekao, Čokešina „na srcu stoji”. Iz prepiske koja je uslijedila, vidi se da je Jevrem zatražio od Gođevca kakvog „iskusnog majstora”, ali i da je sam Milutin Gođevac, zajedno sa majstorom, Neimarom Veselinom, koji je upravo sagradio Knežev konak u Kragujevcu (1818), preuzeo radove i poslije tri godine priveo ih kraju. Prema polisi koja je vraćena sa računima mitrovskog poreza 1823. godine, vidi se da je za podizanje Čokešine utrošeno 11.427,18 groša, mada je Miloš za istu svrhu predvidio 12.632,03 groša. Iznos viška od 1.204, 85 groša Jevrem je poslao u državnu kasu sa ostalim računima. Ali na put u Kragujevac sam Jevrem nije mogao poći zbog lošeg zdravlja. U pismu od 4. oktobra 1823. godine, žalio je što ne može vidjeti braću Miloša i Jovana i snahe Ljubicu i Krunu, ali ih je pozdravljao, zajedno sa njihovom djecom. Posebne pozdrave uputio je kneževim sinovima, novorođenom Mihailu i četvorogodišnjem Miljcu (Milanu), kome se bližio rođendan.

Od 1821. godine počelo se u cijeloj Srbiji razmišljati o izgradnji novih puteva i popravci postojećih. Zapažena je nesrazmjera između privrednog napretka i postojećih saobraćajnih veza. Od svih suvozemnih puteva izdvajalo se samo šest povezanih sa Beogradom, od kojih se samo po dva druma moglo ići kolima. Ostali su više ličili na staze. Jedan od dva kolska druma vodio je od Beograda uz Savu do Šapca, a odatle je nastavljao preko Loznice u Bosnu. Ostali putevi bili su u tako rđavom stanju da se po njima moglo putovati jedino pješice ili na konju. U kola su još uvijek rijetko prezani konji, pa su i najveće gospođe, poput kneginje Ljubice ili gospođe Tomanije, putovale na volovskim kolima. Po lošem vremenu, zbog blata, nabujalih voda ili zbog gustine pruća sa strane, teško su se probijali i tovarni konji do nahijskih središta. S proljeća 1823. godine počelo se sa sistematskim prosijecanjem šuma u Podrinju i sa izgradnjom tzv. krčanika, a rad se obavljao kulukom. Jevrem je neposredno rukovodio cijelim poduhvatom u svojim nahijama. Prostori za puteve krčili su se vrlo široko, do „osam klaftera”, odnosno, do 16 metara. Nasipani su zemljom i šljunkom. Uporedo, pravljene su ćuprije preko potoka i rijeka. Dok se u ostaloj Srbiji na tom polju postiglo nešto više tek poslije Jedrenskog mira (1829), kroz cijelo Podrinje se, po lijepom vremenu, ugodno putovalo već sredinom dvadesetih godina.

U proljeće 1822. godine otpočelo je u Šapcu zidanje novog konaka za gospodara Jevrema. Plan građevine, u stilu balkanske profane arhitekture, izradio je hadži Nikola Živković iz Beograda, koji je nadgledao i izgradnju. Majstori su bili neimari iz Osata u Bosni, koji su u Srbiju prešli još u vrijeme Karađorđevog ustanka (1804–1813). Govori se da je bio „najljepši proljećnji dan” kada je, uz pucnjavu dvorskih časnika i Jevremovih momaka, svečano položen kamen temeljac. Idućeg ljeta završeni su spoljašnji radovi na spratnoj palati koja se po ljepoti izdvajala u cijeloj Srbiji. Nema podataka o tome koliko je građevina koštala, ali se govorilo da je Jevrem neimare „sve žutim dukatima” isplatio. Potom je iskupio svoju dvorsku gospodu i viđenije šabačke trgovce i – zajedno sa njima – izjahao na obližnje brdo u selu Muselinima (današnji Jevremovac), odakle su, po vedrom i sunčanom danu, dugo posmatrali dvor o kojem će se po Srbiji pronijeti glas kao o „devetom čudu”. I kasnije, dok je nicala i širila se šabačka varoš, Jevrem je imao običaj da zajednom sa Tomanijom odjaše do Muselina, odakle bi uživali u pogledu na grad koji je rastao u ravnici. A svoj prostrani konak uređivao je i opremao namještajem koji je dovožen iz gradova Ugarske i Austrije – nekoliko soba opremio je sasvim po evropskom uzoru. Građevina, okrečena u bijelo, vidjela se sa svakog mjesta u varoši. „Mnogi se i kastem potrudio do Šapca da može po selima pripovijedati da ga je svojim sopstvenim očima vidio”, kaže jedan savremeni izvor. Porodica se u konak uselila tek iduće jeseni, 1824. godine, kada su potpuno završeni radovi u enterijeru.


(Nastaviće se)

---