-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Isceljenje Ane Semjonovne Rubcove.
„Divan je Bog u Svojoj svetosti, Bog Izrailjev i prema meni slaboj i nedostojnoj grešnici On je pokazao Svoju milost kroz Svog velikog ugodnika sarovskog pustinjaka jeromonaha Serafima. Nek se čuje njegova slava sa kraja na kraj zemlje Rusije! Ovdje, na granici Rusije sa Poljskom, ja mu pjevam sa suzama u očima i sa radošću zahvaljujem, a vas molim, vaše visokoprepodobije da predate moju najponiznuju molbu bilo kojem jeromonahu da odsluži opijelo na njegovom grobu i blagodarni moleban pred ikonom Majke Božije „Daj Bože radosti svima poniženima“. Nemojte da vas opterećuje kako sam ja saznala, živeći nekoliko hiljada vrsta udaljenosti, da vaš sveti manastir posjeduje takvo blago i moć. Još dok sam bila mala, ja sam bila u manastiru kod moje tetke i vidjela sliku, koja je bila naslikana na platnu uljanim bojama pod nazivom „Upokojenje jeromonaha Serafima“ i moja tetka mi je mnogo pričala o njegovom podvižničkom životu i neshvatljivim trudovima. Prošle su desetine godina, moj muž je bio postavljen za vice-gubernatora u Kovno, na samoj granici sa Poljskom i, ne znam zbog čega, tu mi je stalno izlazila pred oči ta slika, a ranije ja o njoj nikada nijesam razmišljala ili se prisjećala te slike. Kroz godinu dana moga muža su premjestili u Viljno na mjesto direktora kancelarije za Sjevero-zapadnu oblast. Kad sam došla u Viljno, ja sam se teško razboljela i skoro četiri godine sam bolovala od raznih bolesti. Na kraju me je i nos zabolio, u lijevoj nozdrvi se pojavila velika oteklina i crvenilo sa spoljne strane. Razni doktori su me liječili osam mjeseci, ali ništa nije pomagalo, jedni su govorili da su to polipi, drugi su mislili da je to mnogo teža i ozbiljnija bolest. Na kraju su odlučili da me operišu na proljeće, ako se izraslina ne povuče tokom liječenja, ali je operacija bila za mene veoma opasna zbog moje malokrvnosti. Jedanput, kad sam se sita isplakala, legla sam da spavam i vidim u snu pomenutu sliku i ona se tako snažno urezala u moje sjećanje, da bih sada mogla da nacrtam to blijedo lice kao vosak, tog starčića sa sijedom kosom, koji kleči na koljenima sa prekrštenim rukama na prsima, u bijelom iznošenom dugom kaputu, sa brojanicama, sa pogledom prema dolje kao da se moli i koji nimalo ne liči na mrtvaca. Tako je ta slika opčinila moju dušu, da sam poželjela da san što duže potraje. Nijesam željela da otvorim oči i naslađivala se da gledam tu sliku, iskreno žaleći što ne mogu da dođem do nje, jer mi nije poznato kod koga je ona ostala poslije tetkine smrti. Tog istog dana (bila je nedjalja) poručim igumaniji Flavijani da mi pošalje neku knjigu za čitanje. I samo možete zamisliti kako sam se obradovala i začudila, ona mi je poslala žitije jeromonaha Serafima sa šest slika, među kojima je bila i njegova kolibica u pustinji sa izvorom pored nje. Kad sam pročitala o svim isceljenjima, koja su se dešavala u toku života i poslije njegove smrti, ja sam prinijela tu sliku licu i poljubila je, zaplakala i rekla: „Srećni su ti ljudi, koji su vidjeli i poznavali tebe, Božijeg ugodnika, i preko tvojih molitvi i blagoslova bili iscijeljeni uz pomoć tvog izvora, a ja to ne mogu da uradim, jer živim mnogo daleko od tog svetog mjesta“. U istom momentu moja oboljela nozdrva kao da se stisnula, gdje je bila izraslina i na moje čuđenje, iz nje se pojavilo krvarenje i ja sam osjetila da lakše dišem. Drugog dana se opet isto ponovilo i ponovo se pojavila krv. Narednih nekolko dana sve se ponavljalo sa pojavljivanjem krvi. Izraslina i otok su se počeli smanjivati i moj nos se normalizovao i više nije bilo nikakvih smetnji“.


(Nastaviće se)

---