Sekretar u ministarstvu Andrej Vasiljev pisao je sarovskom igumanu Serafimu sledeće:

„U martu 1866. godine, moja žena Aleksandra Nikolajevna, kad se vratila iz Sarovskog manastira, vidjela je u snu pokojnog podvižnika u Sarovskom manastiru Sv. Serafima, koji joj je rekao da će je zaboljeti bok i niko joj neće moći pomoći, osim njega. I stvarno, u aprilu te iste godine moja žena je osjetila velike bolove na desnom boku i bolest je uzela takve razmjere, da je dovodila do ludila. Obratili smo se za savjet doktorima u Penzi i Saransku, koji smo i koristili više od dvije godine. I oni su joj dijelom bolest olakšavali, ali neke pozitivne pomoći nije bilo i rekli su mi da je bolest moje žene neizlječiva. Imajući vjeru u molitve Sv. Serafima i sjetivši se njegovog pojavljivanja u snu moje žene, ja sam sa cijelom svojom porodicom u septembru te iste godine otišao u Sarovski manastir, gdje smo ostali do 18. septembra. Tu smo se pričestili Svetim Tajnama, prisustvovali molebanu pred ikonom Nebeske Carice „Životonosni izvor“, slušali opijelo u keliji i na grobu oca Serafima. Zatim smo otišli u Serafimo-Divejevski sestrinski manastir i tamo drugoga dana takođe odslušali moleban pred ikonom Nebeske Carice i opijelo u keliji oca Serafima, gdje su svi cjelivali odjeću svetog monaha i vratili se u hotel. Toga dana preko noći, bolest moje žene se povratila, bila je praćena čestim povraćanjem i napadima žuči i na kraju je povraćala neku crnu tečnost sličnu zemlji, pa je bolesnica bila potpuno iscrpljena, ali vjerujući u moć molitvi oca Serafima, ja sam ponovo uputio molitve njemu i takođe zamolio sestre iz manastira da mu se mole. Po završetku molitvi, majka igumanija Marija je posjetila moju bolesnu ženu i stavila na nju kapu i peškir oca Serafima, koje je sa sobom donijela. Poslije toga moja žena nikad više nije osjetila ni najmanji bol, kao da on nije nikada ni postojao. Na kraju je moja žena ponovo vidjela u snu oca Serafima, koji joj je rekao: ‘Radosti moja, bolest ti se neće nikad više vratiti i odsada ćeš biti zdrava’“.

U pismu gospodina Alferova piše: „6. decembra 1866. godine, moja kćerka Sofija, koja je imala godinu i dva mjeseca, odjednom nije mogla da vlada lijevom nogicom, bolovi kod malene djevojčice su bili nepodnošljivi, ona nije mogla da spava ni danju ni noću, doktori su je liječili i nijesu mogli čak ni da odrede kakva je to bolest, jer nije imala otok na nozi. Jednom riječju, ona nije mogla da se oslanja na nogicu, a razne maze, koje su doktori propisivali, još su više povećavale bolove u nozi. Meni i ženi je bilo suviše teško i tužno da gledamo kako se malena muči i trpi nepodnošljive bolove i s obzirom na to da joj nijesmo mogli pomoći i olakšati bolove, mi smo se obratili za pomoć Presvetoj Nebeskoj Vladarki za iscjeljenje naše kćerke, mi smo zamolili sveštenika da odsluži moleban i zamoli Nebesku Caricu za ozdravljenje naše kćerke. Ubrzo poslije toga, ispred ručka, moja žena je, ne odvajajući se od kolijevke bolesne kćerkice, zaspala nekoliko minuta i u snu joj se pojavio jeromonah Serafim u njegovom bijelom izlizanom kaputu, koji joj je rekao: ‘Nemoj da plačeš i uništavaš sebe, tvoja kćerka će biti živa i zdrava. Ona je iščašila nogu, treba što prije namjestiti uganuće noge’. Ona se odmah probudila i za vrijeme ručka ispričala šta je sanjala. Poslije ručka ja sam malo prilegao da odmorim i u snu sam i ja vidio starca Serafima, koji mi je rekao: ‘Nemojte se sjekirati, vaša kćerka će biti živa i zdrava’. Kad sam se probudio, otišao sam u trpezariju, gdje sam zatekao ženu da razgovara sa akušerkom, koja je lično došla da nas posavjetuje da pozovemo čovjeka iz sela, koji zna da namješta lomove kostiju i uganuća zglobova, mužika, koji je bio poznat u cijeloj glazovskoj opštini iz Vjatske gubernije, gdje sam ja u to vrijeme bio na službi. Ja sam im ispričao o mom snu i poslao kočijaša po seoskog nadriljekara, koji je drugog dana ujutro došao. Pregledavši bolesnu nogicu naše kćerke, on je pronašao iščašenja na tri mjesta, u stvari u stopalu, povrh njega i u koljenu. Uz to nam je objasnio da će morati još dva puta da namješta iščašenja. Poslije prvog namještanja uganuća na nozi, trećeg ili četvrtog dana ona je prvi put podigla nogicu, i na našu zajedničku radost, poslije svakog namještanja iščašenja, njoj je bilo sve bolje i kroz tri nedjelje ona je bila potpuno zdrava“.

Preveo sa ruskog i priredio:

VOJIN PERUNIČIĆ

(Nastaviće se)

---