-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Krasnojarski trgovac Ivan Latkin je pisao toj istoj divejevskoj igumaniji Mariji.

„U Krasnojarsku 1860. godine bio sam bolestan oko dva mjeseca u toku jeseni, čak nijesam mogao ni da hodam. Ali gazda, kod kojega sam bio na poslu, obavijestio me je da se spremim i da idem sa njim u Tomsk. Doktor mi je rekao, koji me je tada liječio, ako svakog dana ne budem bar četiri puta mijenjao zavoje na ranama, moraću da umrem. Bez obzira na to, mada ne svojevoljno, ja sam morao da putujem sa gazdom, sjedjeli smo jedan pored drugoga u taljigama i putovali smo više od tri dana i noći lošim putevima do Tomska. Ja nijesam smio da kažem gazdi da sam bolestan i cijelo vrijeme nijesam mijenjao zavoje na ranama. U Tomsku smo se smjestili u stan, gdje sam poslije toliko dugog putovanja legao da spavam u krevet. Legao sam na bok i odmah zaspao. I u snu vidim ulazi starčić u bijelom starom i izlizanom kaputu do koljena, potpasan pojasom. Kad mi je prišao, udario me je dlanom po nozi i rekao: ‘Evo, ne moraš da se liječiš, ti si već ozdravio’. Istog trena sam se probudio, upalio sam svijeću i pogledao na svoje rane, sa kojih nikako nijesam skidao zavoje cijelim putem. Na moje iznenađenjenje, nije više bilo znakova bolesti, da sam se ja obradovao do te mjere, da sam nesvjesno nekoliko puta u toku noći išao do kapelice Iverske Božije Majke s namjerom da kupim knjigu o životu svetih otaca, ali su tamo spavali, jer je bila prošla ponoć. Čim je svanulo ja sam opet otrčao do kapelice i vidim da monah čisti snijeg oko kapelice. Pitao sam ga da li ima knjiga o životopisu svetih otaca i na moje pitanje dobio sam pozitivan odgovor. Monah je otvorio kapelicu i kad je ušao, dao mi je jednu knjižicu. Sjećajući se starčevog lica, kojega sam vidio u snu, uzeo sam knjigu i na moje iznenađenje kad sam je otvorio, vidim tog istog starca. To je bio Sv. Serafim, jeromonah iz Sarovskog manastira, kojega nijesam ranije ni vidio, ni poznavao.“

Sveštenik Gavrilo Galicki je pisao igumaniji Divejevskog manastira Mariji ovako:

„U avgustu 1861. godine ja sam, zbog prehlade, a najviše zbog mojih teških grehova, obolio od tifusne groznice. Liječio sam se u gradu Orlovu u Vjatskoj guberniji, ali od ljekova mi nije bilo nimalo bolje i bolest se sve više pogoršavala, tako da sam izgubio nadu da ću ozdraviti, a više nijesam smio da primam nikakve ljekove, jer mi se poslije njihove upotrebe javljalo povraćanje. Jedne noći ja sam počeo da se opraštam od svoje žene, zato što sam osjetio približavanje smrti. Ali mi je žena rekla: ‘Ako ti predosjećaš smrt, bio bi red da umreš kao hrišćanin’. Ja nijesam bio raspoložen da očistim svoju savjest pokajanjem i da se pričestim Svetim Tajnama. Ja sam zatražio od moje žene da mi donese bilo kakvu knjigu, nadajući se da će me proći tuga i dosada dok budem čitao i ona mi je donijela knjigu ‘Žitije sarovskog pustinjaka jeromonaha Serafima’. Pročitavši tu knjigu, ja sam odmah dobio želju da se pokajem zbog svojih grehova i odmah sam joj rekao da pošalje po protojereja, koji je odmah došao kod mene i dao mi savjete. Četiri dana poslije pričešća ja sam otišao u Vjatku da se liječim i tamo stigao naveče. To je bilo u prvim danima mjeseca septembra. Drugog dana izjutra u moj stan dolazi starica i nudi mi da kupim sliku oca Serafima Sarovskog, ja sam kupio dvije i kad je krenula da izađe od mene, rekla mi je: ‘Oče, kad dođe vrijeme, nemoj da zaboraviš Agafiju’. Imajući u vidu oba ova slučaja Božijeg ukazanja, ja sam se obratio sa molitvom Božijem ugodniku Serafimu i dao obećanje da ću otići u Sarovski manastir i održati opijelo na grob oca Serafima. Od tog momenta odmah mi je bilo lakše, tako da mi je ljekar dozvolio da mogu da odem u manastir i u grad i ja sam počeo da se kajem zbog datog obećanja. I vjerovatno, zbog tog kajanja, moje zdravlje se opet pogoršalo. Tada sam ja ponovo čvrsto odlučio i dao tvrdo obećanje da neizostavno odem u Sarovski manastir. I zahvaljujući molitvama prepodobnog oca Serafima ja sam potpuno ozdravio. U Sarovskom manastiru, kupio sam knjigu ‘Žitije starog monaha Serafima’, i kad sam je pročitao, saznao sam da je prva igumanija Divejevskog manastira bila Agafija. Tada sam se sjetio poslednjih riječi starice, kod koje sam kupio slike oca Serafima, i pomislio da je potrebno da se molim i za nju sveticu, jer je i ona bliska i draga Gospodu“.


(Nastaviće se)

---