-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Žena upravnika pošte iz grada Temnikova je 1859. godine, dobivši iz Sarova sliku monaha Serafima, koja je bila naslikana na komadu kamena, na kojoj je starac stajao i molio se, željela da pošalje na poklon svom dobrotvoru u Tambov. Sa tom mišlju je zaspala i u snu vidi starog monaha Serafima, koji je pogledao strogim pogledom i rekao joj: „Zašto ti lično ne želiš da imaš moju sliku?” – to je izrekao i udario je po ramenu. Kad se probudila, ona je osjetila da se sva trese, rame, po kojem je udario i ruka su se potpuno ukočili, kao da su se paralizovali. Ona je smjesta otišla u Sarov, odslužila mu opijelo, usrdno se pomolila na grobu oca Serafima i tu je odmah ozdravila od svoje bolesti.

Gospođa A., budući da je bila trudna, mnogo se bojala približavanja vremenu porođaja, jer su porođaji za nju bili posebno teški i opasni. U to vrijeme kod njih je svratio kući hodočasnik, koji je nosio sa sobom žitije oca Serafima. Pročitavši tu knjigu, gospođa A. je, poslije molitve Gospodu Bogu, položila svoju nadu na blaženog starca Serafima i zamolila ga za pomoć. Poslije toga se osjetila mnogo bolje, strah je odmah nestao i osjetila je nešto radosno u duši. Došlo je vrijeme porođaja. Nije tražila pomoć ni od koga, jedino je pozvala u pomoć Bogomajku i starca Serafima. A. je rodila sina bez ikakvih poteškoća, kojemu je dala ime Serafim.

(Gospođa A. je ovo svojeručno napisala nastojatelju Sarovskog manastira.)

Sada navodimo pismo gospođe Žukovske, koje je poslala igumanici Serafimo-Divejevskog manastira Mariji.

„Jednom se naša kćerka, koja je imala pet godina, razboljela i pokazivala znake skrivenog šarlaha, koji je napao njen mozak. Znajući iz iskustva koliko je strašna ta bolest, ja sam zamolila mog muža da svrati kod oca Nazarija, sveštenika dvorske bolničke crkve, koja se nalazi kod Policajskog mosta u Sankt Peterburgu i zamoli oca da sapere vodicom kamenčić svetog starca Serafima. Saznavši za bolest našeg djeteta, otac Nazarije je bio toliko dobar da nam je poslao i djelić kamenčića, rekavši mužu kada budemo sipali vodu po čestici kamenčića da u tom trenutku treba tri puta pročitati Oče naš i toliko puta isto Bogorodice Djevo, raduj se i taj isti kamenčić spustiti u vodu. Prije nego što se vratio muž od oca Nazarija kod nas je dolazio doktor, koji mi je objasnio da ako bolest krene lošim putem, bolesna djevojčica će se žaliti na vrtoglavicu, koju će da prati povraćanje. Čim je doktor izašao iz kuće, već se sve pokazalo i djevojčica je počela da bunca otvorenih očiju. Odmah poslije toga moj muž se vratio kući. Saznavši za sva moja strahovanja povodom bolesti naše kćerke, on mi je rekao, dajući mi kamenčić: „Evo ti lijek”, objasnivši mi kako treba polivati kamenčić vodicom. Sa strahopoštovanjem sam poljubila taj kamenčić i što sam mogla prije pripremila vodicu. To je bilo oko dvanaest sati preko dana. Moj muž je otišao na posao i vratio se oko četiri sata, u tom međuvremenu ja sam se trudila da bolesna djevojčica što češće pije vodicu kašičicom od čaja i kad joj je otac došao, ona se prenula iz pospanosti, a ispred noći je zamolila da joj donesemo igračke. Posjetivši bolesnu djevojčicu oko osam sati naveče, doktor je mislio da će je naći u teškom stanju. On se mnogo iznenadio i začudio kad je zatekao u dobrom zdravlju”.


(Nastaviće se)

---