-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
Jedna Cvijanovićeva knjiga je stalno bestseler: „Antologija nove srpske lirike” Bogdana Popovića ne može da se naštampa koliko se traži. Zato priprema novo, šesto izdanje. Bogdan Popović mu početkom maja 1928. piše:
„Ja večeras putujem na liječenje u Crkvenicu i, kako nijesam stigao drukčije, opraštam se s vama ovim putem.
Moja adresa u Crkvenici biće: Hotel Therapia. Prilažem vam četiri ‘mišljenja’ o petom izdanju. Našao sam i neka druga, ali ovo je suviše. Ako nađete da ovo treba dodati mišljenjima o prvom izdanju, vi dodajte; ako ne, ne. Mnogo najboljih pozdrava.”
Kolo srpskih sestara iz Herceg Novog zahvaljuje na primljenim poklonima – knjigama. Pjesnik Branko Đukić, iz Zagreba, podsjeća Cvijanovića da već treću godinu čeka da mu izda knjigu: „...Sada bi, vjerovatno, bila zgodna prilika, da u seriji, koju ste započeli pred kratko vrijeme, izdate i moju knjigu. Zbirka koja nosi naslov „Čudo i Mrak Srca”, obuhvatala bi neka četiri tabaka i sadržavala bi sve radove koji su objavljeni po našim najboljim časopisima...”
Milan Rešetar odavno nudi novo izdanje „Gorskog vijenca” Njegoševog, sa njegovim komentarima. Prihvatio je predlog Rešetarov, oko „Gorskog vijenca”. Stari, osamdesetogodišnji filolog, u junu piše: „Vrlo mi je milo što smo se i ovaj put dogovorili, jer bi i meni bilo iskreno žao da bi moje izdanje „Gorskog vijenca” prešlo u druge ruke. Žao mi je samo što bi se po Vašim riječima moglo pomisliti kao da sam ja razgovarao s Gecom...a ja Vam dajem poštenu riječ da između mene i njega o G. V. nije bilo nikakva ni direktnog ni indirektnog razgovora a još manje kakvog dogovaranja; on me je samo ono pitao: imam li što za njega a ja mu odgovorio da nemam – i to je bilo sve!
Ja Vam dakle opet dajem novo izdanje ‘mojega’ G.V. i šaljem Vam danas ‘rukopis’, u kojem ćete vidjeti da je mnogo toga dotjerivano...”
Upravitelj Ženske učiteljske škole u Somboru zahvaljuje na 100 raznih knjiga, koje je Cvijanović poklonio njenim učenicima. Slična zahvalnost stiže i od Učiteljske škole u Dubrovniku, kojoj je takođe poslao sto knjiga na poklon.
Ivo Andrić, koji je premješten na rad u poslanstvo u Madrid, 24. oktobra piše: „Molimo vas da mi nabavite i pošaljete odmah Julino Slowacki u Švajcarskoj. Knjiga je izašla u Zagrebu, u prevodu g. Benešića kao što vidim iz jedne bilješke u Srpskom Književnom Glasniku. Ne znam da li ima, i koliko, moga novca u vas, zato vam šaljem ovih 100 dinara.”
Nešto kasnije Andrić poručuje: „Danas sam primio prevod Slovackog. Sad hoću da Vas zamolim za jednu drugu uslugu. Potrebno mi je hitno 5-6 dobrih fotografija današnjeg Beograda, i to treba da su fotografski snimci koji se mogu dobro i lako reproducirati. Možda imate vi sami, ako pak nemate, nabavite mi i pošaljite, dobro upakovane, da se ne polome. Treba da su snimci koji povoljno prikazuju Beograd, jer hoću da ih dam ovdašnjim ilustrovanim listovima sa jednim člankom o Beogradu. Naročito mi treba slika Narodne banke, ako je mogućno i njena unutrašnjost. Molim vas da mi ovo pošaljete što prije i unaprijed vam zahvaljujem. Javite mi troškove...”
I ponovo, 15. novembra 1928, nevolje sa Tinom Ujevićem: „Dragi gospodine Cvijanoviću, ja sam Vas već prije tri mjeseca molio da ne pravite nikakvih mojih novih izdanja. Na što ste mi odgovorili da nećete bez mojeg znanja. Ja sam savjetovao: uopšte nikako, jer itd. itd.
Sad mi kaže jedan dobar prijatelj da spremate drugo izdanje Leleka (sebra) i Kolajne. Ne znako koliko u tome ima istine. Po Beogradu je poznato da su svi primjerci rasprodani. Meni su već i drugi, možda i uz bolje uslove, nudili drugo, makar i dotjerano izdanje, pa bilo i na latinici. Ja na to nikako ne pristajem, a jedva sam čekao da i prvo izdanje skinem s vrata. Nadam se da nećete postupiti protiv moje volje i želje. [...]”
Bilo je to vrijeme kada se Tin ponovo vratio u Beograd, poslije progona u rodno mjesto.
(Nastaviće se)
)){kind=small}
