-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Profesor na realci u Splitu, poznati italijanista Mirko Deanović, potonji profesor Sveučilišta u Zagrebu, preporučuje objavljivanje prevoda s češkog znamenitog djela „Slovenske literature” Jana Mahala, poznatog profesora Univerziteta u Pragu. Djelo je preveo prof. dr V. Radatović, uz njegovu saradnju. Pjesme za objavljivanje nudi i mlada pjesnikinja Desanka Maksimović.

Adam Pribićević, jedan od četvorice ugledne braće Pribićević iz Hrvatske, razočaran u dnevnu politiku, nastanio se u selu Velika Reka, kod Vučitrna, sa svojom lijepom ženom – Francuskinjom. Razočarani pukovnik održava vezu sa svijetom, prateći pisanje štampe i čitajući nove knjige:

„Dragi g. Cvijanoviću, molim Vas da mi pošaljete, ako se može dobiti, srpski prevod Korana. Hoću da obdarim njime jednog poznanika muslimana. Kad dobijem račun, poslaću novac.

Dobio sam od Vas reklame novijih izdanja Vaših i tuđih, ali sad sam toliko zabavljen poslom oko podizanja ognjišta i brige za polje i usjev, da mi ne ostaje ni sekunda vremena za čitanje. Kad sam prost posla, onda sam premoren i klonuo [...]”.

Prijatelju iz predratnih dana Milanu Ćurčinu, koji sprema pjesme Milana Rakića, Cvijanović piše na izmaku avgusta 1924: „Što se tiče Rakića (koji me je naposlijetku ipak iznevjerio, jer već četiri godine on sprema i sređuje to novo izdanje svoje zbirke za mene, kao svoga izdavača) primam se prodaje za Beograd i Srbiju kao što predlažeš. Samo pošto ne znaš još cijene, ne mogu odrediti tačno ni broj primjeraka, ali mislim da će se kretati između 1.000-1.500 komada. Međutim, on je svakako nešto detaljnije svršio u tome poslu, pa ti je molba i cijena bar približno poznata, te mi ju javi. [...]”.

Vezan za radnju, Cvijanović cjelokupnu komunikaciju sa svijetom u njoj obavlja. Od Đuričina naručuje 1.200 primjeraka pjesama Milana Rakića: „... To će biti dovoljno za mene od običnog izdanja i jedno 30 komada od finog. Cijena za obične primjerke neka nikako ne pređe 30 dinara i to je dosta, inače će se prodati znatno manje... Pišem ti na brzu ruku, jer žurim u radnju, gdje me već čekaju... Tvoj Svetislav.”

Prvo beogradsko pjevačko društvo organizuje u jesen 1924. prvu izložbu originalnih muzičkih manuskripata južnoslovenskih kompozitora – Cvijanović udovoljava njihovoj molbi (Viktora Novaka, Koste Manojlovića i drugih) i poklanja budućem muzičkom muzeju izbor manuskripata i muzičkih publikacija.

Isidora Sekulić boravi još uvijek u Grenoblu. Cvijanoviću piše sa oduševljenjem o njegovom sinu Živku, koji je pošao u prvi razred osnovne škole: „Tako sam udesila da svojim prijateljima pišem po jedared mjesečno. Ali, Živko je neodoljiv pa moram za ovaj put promijeniti normu. Divan vam je dečko! Vera [supruga Cvijanovićeva] je uspjela da ga dobro ugoji. Kakve su to ruke i noge, pravi momak! Lijep je sav, ali oči i kosa su mu sasvim lolinski. – Dobila sam i prvu vašu kartu, i hvala. Ovdje je sad nastalo divno vrijeme, toplije no u julu i avgustu, pa je, Boga mi, teško sjedjeti i raditi, i ne ići u planinu. Pozdravite sve srdačno. Gospodinu Rastku Petroviću zahvalite na ljubaznosti, i pošaljite opet neke slike, muške i ženske...”

Jovanka Hrvaćanin, profesor gimnazije, i sama pjesnikinja, obavještava Cvijanovića: „Izvještavam Vas da sam primila poslanih mi 70 komada `Pjesama` Desanke Maksimović. Sve su rasturene među đake, a novac poslan g-đici Maksimovićevoj, jer sam ja tako razumjela njezino pismo. – Učinila sam to sa zadovoljstvom: bilo mi je prijatno da među đake proturim jednu dobru knjigu, kao i da učinim uslugu g-đici Maksimovićevoj, a donekle i Vama, što ste izdanjem ove zbirke odali zasluženo priznanje jednoj od pozitivnih vrijednosti naše literature...”

Iz Pariza se javlja Desanka Maksimović, kamo je otišla sa Lizom Marić, mladom lijepom slikarkom. Ričard Nikolić, sudija Okružnog suda u Šibeniku, podsjeća na svoju ponudu od prije godinu dana da mu objavi roman. Pjesme Rakićeve najzad izlaze iz štampe, u kasnu jesen 1924. godine.


(Nastaviće se)

---