-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

U gorkim i bolnim sjećanjima svih žrtava koje su preživjele ustaške pogrome u livanjskom kraju za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa i ovih dana preminule Milice Maljković, pretposlednje od četrnaestoro preživjelih iz jame Ravni dolac na Dinari, najsnažnije su se urezala dobročinstva, sjećanja na one koji su im na bilo koji način pomogli, pogotovu ako su to činili oni koji nijesu morali.

Tako su se svih jedanaestoro koje sam u ljeto 1991. godine zatekao žive, bez izuzetaka, sjećali dobročinstva „hrvatskog oružnika“, žandara Vinka Tomaša, Hrvata, Dalmatinca za kojega su svi tvrdili da ih je spasio i da bi svi oni svakako skončali u jami da nije bilo njega koji se, rizikujući sopstvenu glavu, suprotstavio, oružjem zaprijetio i osujetio namjeru ustaša da bace bombe u bezdanicu kako ne bi ostalo oka za svjedoka – kako bi prikrili svoje krvave, zločinačke tragove.

Našao sam ga u Splitu i posjetio u njegovom skromnom domu, u potkrovlju stare trospratnice u Slavićevoj ulici početkom aprila 1991. godine. Ovaj tihi, vedri i nasmijani čovjek, tu je u osamdeset trećoj godini brojao penzionerske dane i sa suprugom Ivankom iščekivao iz bijelog svijeta dvije ćerke, dva zeta i petoro unučadi, brižan zbog svega onoga što ga je u tom času podsjećalo na jedno crno i naopako vrijeme pred Drugi svjetski rat, za koje je tvrdo vjerovao da je nepovratno minulo i da ga neće i ne može ponovo doživjeti.

I od samog spomena Rujana, Dinare i jame Ravni dolac starcu je zadrhtao glas, vesele oči ovlažile, a kroz bore niz obraze se zasvjetlucali potočići suza. Onda poteklo i sjetno kazivanje:

– Ja san ti iz Segeta Gornjega kod Trogira. Bilo nas petero braće i ja san, kad san odslužija vojni rok, poša u žandare. Prvo u pripravnu školu, u Valandovo, u Makedoniji, a poslin, za bivše Jugoslavije, još četiri godine službovao u Makedoniji. U stanici Saraj kod Skoplja.

Kad se zarati i kad mi obuče unuformu hrvatskog oružnika, ja san prvo bija u Duvnu, a odatle me prekomandovalo u Donje Rujane. Bacanje u jamu je bilo priđe neg san ja doša u Rujane. Pričali da su glavni bili ustaše-emigranti. Bio neki Vodopija, a nije no krvopija, koji je naređiva i određiva koga treba uništit.

Jednoga dana ja doznah da u toj jami na Dinari ima još živih. Čuli čobani jauke i zapomaganja sa dna bezdanke. Ne znan ko je kaza, nije se smjelo ni prićat, ali ja odlućin ići vaditi ih – ko će dušu ogrišit i dozvolit da živi stvorovi skaplju u bezdanici. A prićalo se, kako mi se čini, da su u jami bili misec, misec i po dana.

Poveden još dva stražara, Juru Čubraniča – bio odnekud sa Hvara ili Paga, kako mi se čini – i mog vjenčanog kuma Ivicu Poljaka. Organizujemo i seljake, bilo ih bome, ne triba dušu grišit, koji su se i dobrovoljno javili i krenuli sa nama. Ponijeli dosta konopa, poveli magarad i iđemo uz planinu.

Kako se bližimo jami, vidin, mnozini muka i zort, ali ne dan da se vraćaju. Iđemo naprid, a za nama eto jednoga seljaka. Priziva me na stranu i veli: Tomaš, ako dolje odista ima živih, ubaci bombe, ne smije niko živ ostat… To njemu, po prilici, naredija taj Vodopija, emigrant, da se ubace bombe, da ne ostane svidoka.


(Nastaviće se)

---

Opet sinu dala ime Ilija
Teško povrijeđenoj Milici Erceg, zvanoj Galka, jednoj od preživjelih iz jame Ravni dolac, na dnu jame je nekoliko dana kasnije na rukama izdahnuo njen petogodišnji sin Ilija. Pošto je njen muž Pero preživio ustaški pogrom, ona je kasnije, pošto je izvađena iz jame, opet rodila sina i opet mu dala ime Ilija, što je, inače, bio običaj svih mučenika koji su preživjeli pokolje i kasnije zasnovali nove porodice. U tome je posebno karakterističan slučaj Petra Vujanovića iz sela Čelebić sa suprotne strane Livanjskog polja, koji je preživio bacanje u jamu Bikušu, ali ne i njegova supruga i šestoro djece – tri sina i tri ćerke, koji su pobijeni u čelebićkoj školi. On se kasnije opet oženio i opet dobio tri sina i tri ćerke, čak i istim onim redom kako su mu se rađala i djeca koju je izgubio, i svima je dao ista imena...
Ili Marko – Markica Bošković. U pogromima je izgubio svu porodicu, suprugu i osmoro djece. Smogao je ipak snage da zasnuje novu porodicu, iako je bio dobrano zagazio u sedmu deceniju života, i sa suprugom Anđom, mladom udovicom, majkom tri ćerke, dobio pet sinova i ćerku i svima dao imena djece koju je izgubio u ustaškim pokoljima.