Među 218 žitelja srpske nacionalnosti iz poddinarskog sela Rujani koje su ustaše u ljeto 1941. godine bacile u bezdanicu Ravni dolac, bilo je više mladih žena. Tri od četrnaestoro preživjelih, bile su u poodmakloj, lako uočljivoj trudnoći, ali krvnicima ni to nije bilo dovoljno da se smiluju i poštede ih.

Stana Lalić je, recimo, bila u osmom mjesecu trudnoće. Ona je nekoliko dana kasnije pobacila u jami, ali je ipak preživjela i kasnije se, pošto su joj ustaše ubile i muža Miću Lalića, ponovo udala i zasnovala porodicu sa Petrom Crnogorcem iz Čelebića, velikomučenikom koji je i sam preživio pakao jame Bikuše, a od 13 članova uže porodice ustaške pokolje preživio samo on i sinovac mu Ilija.

– I ja sam ti, da prostiš, bila u drugom stanju – ispričala mi je 1990. godine Gospava Cvijetić, udata Bošković, jedna od nevjesta koje su preživjele i izbavljene iz jame Ravni dolac. – Ja, ja, bilo mi živo dite pod pasom kad me bacilo u jamu i doli poslim kad sam se osvistila čula sam da je živo. I kako gođ sam ja mršala i propadala tako se i ono manje čulo... Eto, izvadilo nas iz jame nekako uoči Male Gospe, a ja rodila o Svetom Aranđelu. Ćerku ki jabuku. Krstili je Ljuba. Napredna, fina – ima se šta vidit od nje. Živila dvi godine, možda i dvi i po. Cila curica bila – već odavno odala. Onda se razbolje, a u Livnu ustaše bile i ja je ne smila nosit u bolnicu... Nije čudo bolovala, umrije iz cila zdravlja…

A Sava Marčeta, udata Kozomara, dva-tri mjeseca pošto je sa ostalima izvađena iz jame, rodila dvojke, ćerkicu i sinčića:

– Bog znade, nije moglo nako tako – ispričala mi je 1990. godine ova krhka nesretna žena. – Napredna, baš ko da je po jedno bilo. A svejedno, ono žensko brzo umrije. Ostade mi muško. Puna kuća, ali za pĂ´ godine, pa mi i on umrije. Grešna ja, nijesam stigla ni da ga krstim no mi nekršten ode ko da mi ga neko ukrade. Iz puna zdravlja zaslabi, a što zar je bilo doktora i ljekova…

Jozo Odak, zvani Šosmo, bio je, po kazivanju svih Srba iz sela Rujani, pošten čovjek, Hrvat koji se otvoreno protivio uništavanju Srba. Njegov mlađi sin Nine se bio uvrgao na oca i ponajzaslužniji je što je četrnaestoro preživjelih spaseno iz jame Ravni dolac.

Ovaj tada osamnaestogodišnji mladić je, čuvajući stado, jednog dana došao do jame Ravni dolac, nagnuo se i čuo u njoj iznemogle glasove i dozive u pomoć još živih. Počeo je da doziva svoju komšinicu i vršnjakinju Danicu Bošković, a kad mu se ona odazvala, izvadio je iz torbe parče kukuruznog hljeba koje je nosio za užinu, izlomio ga i bacio u jamu.

Niko od preživjelih, kako su mi kazivali 1990. godine, do kojih je doprlo parče hljeba nije mogao ni da ga okusi, jer su skorbut, dugotrajna žeđ i glad bili učinili svoje, dotle da im je hljeb ličio na kamen.

Nine je tu obećao da će sjutradan doći njegov otac da ih izvadi. Održao je riječ. Uveče je kazao ocu da u jami na Dinari ima živih, a ovaj ujutro pošao i to prijavio italijanskoj komandi, koja je odmah naredila da se preživjeli izvade iz jame...

Naravno, postupak Joza Odaka i njegovog sina Nina, nije naišao na odobravanje kod njihovih sunarodnika Hrvata, odnosno onih koji su nosili ustašku uniformu i oruže. Nine Odak je kasnije otišao iz Rujana i trag mu se zameo u ratnom vihoru, a zauvijek je ostala sumnja da su mu upravo ustaše negdje poradile o glavi jer mu nijesu mogle oprostiti to što je pomagao da prežive svjedoci iz jame na Dinari.

Slična je bila i sudbina mlađanog sina Ivana – Ivande Jurete. Niko od ono malo preživjelih Srba iz Rujana nije mu upamtio ime, ali kažu da nije bio punoljetan kad su ga koljači na Ognjenu Mariju nagnali da u jamu Ravni dolac baci jedno dijete – bilo izgleda od Lalića. Neki od preživjelih iz ovog mučilišta bili su svjedoci koliko se mladić opirao i kako je istog trena kad je nesrećno dijete zamaklo u mračno grotlo jame i on pobjegao glavom bez obzirke sa gubilišta i više nikada niko o njemu nije ništa doznao niti dokučio kakvu je sudbinu dočekao...

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

(Nastaviće se)

---