Ivo Andrić, koji je jedan od najpoznatijih i najomiljenijih „poslijeratnih” u Beogradu, kako je govorio Crnjanski, pripadao je poznatom društvu koje se okupljalo u kafani „Moskva” – Todor Manojlović, Sibe Miličić, Sima Pandurović, Miloje Milojević, Bogdan Popović, Petar Dobrović, Stanislav Vinaver i Crnjanski – postavljen je u februaru 1920. godine za činovnika u poslanstvu pri Vatikanu. Cvijanoviću se 14. marta iz Rima javlja:

„Zdravo sam i dobro stigao i nekako se smjestio. U poslanstvu nemam odviše posla i nadam se da ću moći raditi štogod. U brizi sam za svoje zlosrećne knjige. Najmanje radim Eks Ponto jer mislim da ćete se vi pobrinuti, ali radi onih dviju drugih. Veza sa Jugoslavijom je odavde veoma teška i rijetka. Ni knjiga ni novina... O Crnjanskom ću pisati čim dođe. I o drugim vašim edicijama mogu da pišem jer odavde imam i potrebnu distancu i vremena...”

Cvijanović objavljuje njegovu pripovjetku „Put Alije Đerzeleza”, a u Zagrebu izlazi druga knjiga njegovih pjesama u prozi „Nemiri”, u izdanju knjižare Kugli. Andrić se ljuti što ga je na knjižicu „Put Alije Đerzeleza” potpisao Ivan, a ne Ivo: „Ja, očito, nemam sreću sa svojim knjigama, bar u njenoj tehničkoj strani. Pa ne znam ko mi nadjenu novo ime Ivan (?!) kad se ja i kao pisac i kao ukazano lice pišem Ivo. Ali sad je dockan govoriti. Bolje da vas zamolim da kod Ex Ponta vi lično pripazite na sve te stvari i da knjiga izađe lijepa i reprezentativna za mene i za vas... Korice Đerzeleza su grozne sa neukusnim ornamentima. Sačuvajte bar Ex Ponto od toga, Molim Vas...”

Iz štampe izlazi knjiga stihova „Lelek sebra” Tina Ujevića, jedna od antologijskih knjiga naše poezije. Cvijanović je Tinovu ponudu prihvatio svesrdno i bez oklijevanja rukopis štampao. Isidora Sekulić je ponovo otputovala na sjever – u Skandinaviju. Iz Kristijanije 9. septembra 1920. godine piše: „Draga Gospođo i Gospodine, kako ste, vi i djeca? O meni uvijek isti raport: radim i nijesam zdrava. Inače, ljepota je opet oko mene i velika kultura. Pozdrav. Vaša Isidora.”

Bogdan Popović je predložio Cvijanoviću da se malo više zainteresuje za djelo Laze Kostića. Kasnije će od toga odustati. Vrijeme za knjigu, za njeno objavljivanje sve je teže, a pisci nude nove rukopise. Vojislav Gaćinović, brat Vladimira Gaćinovića, jednog od vođa nacionalističke revolucionarne omladine u Bosni uoči Prvog svjetskog rata, namjerava da izda Vladimirove radove. Nudi Cvijanoviću da to uradi, ali i pored najbolje volje, primoran je da odbije ponudu. Nema sredstava. Izaći će u Sarajevu. Milica Janković nudi rukopis „Smrt i život”. Cvijanović ne može da prihvati ni njenu ponudu.

Brat Dimitrija Tucovića, Stevan, piše da je u ratu vodio bilješke i da ih je sredio s namjerom da se odštampaju. Taj svoj dnevnik, veli, posvećuje svome poginulom bratu Dimitriju, sekretaru Socijalističke partije Srbije – bilješke iznose 422 polutabaka: od Mačve do Soluna, od Soluna do 1918. i svršetku rata. Kao artiljerijski pukovnik, komandant 2. bataljona tvrđavskog puka u Baošiću (Boka kotorska), Tucović je već prikupio 1.500 pretplatnika, ali ipak nema para da sam to objavi. Cvijanović ni njemu nije mogao pomoći.

Javlja se Isidora sa Bohinja: „Davno Vam se nijesam javila; a za vrijeme one vrućine sam često mislila na vas i pitala se da li vaša divna kuća pomaže što i u takvim trenutcima. Sramota me bilo da vam pišem, jer mi ovdje ni osjetili nijesmo ni žegu ni prašinu. Šteta što djecu vašu nijeste mogli nekuda poslati preko ljeta. Ovdje je bio pravi raj od lijepe, mile, vesele i dobre djece. Lole i Nada su odlično pristajali, i, nova generacija, naučila bi slovenski. – Kako je gđa Vera? – Mislim još do 10. septembra kojekuda, pa onda u Beograd...”

Objavljuje „Religiju Njegoševu”, episkopa ohridskog Nikolaja i ovaj mu piše: „...Knjiga je vrlo ukusno izrađena. Sve je lijepo: i korice, i slika, i onaj amblem na korici – sve, sve...”

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---