Poezija Radomira Uljarevića zaista je „Filmska traka” i u potpunosti se slažem sa tom njegovom konstatacijom. I sve je u njegovoj poeziji počelo kao snimanje filma bez scenarija u kom se pojavio glavni junak sa sječivom, britvom u ruci, s kojom je zasjekao i okalemio prvu riječ. Taj kalem je orodio i u nekim izdancima i prerodio kao dar, kao talenat koji će kasnije oploditi mnoge riječi i primorati autora da ih koriči i krsti kao pjesnička sačinjenija: „Britva”, „Prikupljanje podataka”, „Presa”, „Primarni krik”, „Zimski dvorac”, „Predgovor”, „Govori i članci”, „Opis”, „Ni A”, „Neke stvari i ostalo”, „Crna kutija”, „Bilećko proročanstvo”, „Škola odučavanja” i „Novi časovi”. Sve navedene pjesničke knjige od prve „Britva”, koja je objavljena 1980. godine pa do „Novi časovi”, koja se pojavila 2018. godine, potvrda su kako njihov glavni junak talenat koristi samo kao spoznaju i mudro ga dozira kao dokaz kako se on oblikuje upornim radom i dotjerivanjem sopstvenih misli iskazanih u formi stiha.

Knjiga „Gradivo” koju mi autor dodijeli na dar je najbolji skener ne samo pjesničkog stvaralaštva ovog zavičajca koji svoju „Britvu” nije prilagođavao svijetu, već moderni svijet privolio svom, zavičajnom pokućanstvu, uveo ih preko kućnog praga i iz tog nespoja potekla je najiskrenija, najupečatljivija ispovijest čovjeka koji je nervni sistem pretvorio u poeziju. Kako su treperili ti nervi tako je i pjesnik ispisivao svoj lični album djetinjstva, traume iz zavičaja, strahote i stradanja svog naroda, ali i bol za svakim čovjekom koga je zgazila riječ obezumljenog i pobijesnelog čovjeka s kojim upravljaju demoni, kako se to najupečatljivije očitava u pjesmi „Sve ću vas kazati kod Boga”, najveći ljudski jauk koji je izgovorio trogodišnji dječak iz Sirije kojemu reporteri ne zapisaše ime, a pjesnik tvrdi da „...možda se zvao Isus”.

Od kada je nad pjesnicima oreol beskrajnog plavog kruga, oni su dobili prijestono mjesto u kom svoje mjesto i naseljenje traže svi pjesnici. Razumije se da je riječ prethodnica, Zrno Božje tog beskraja. Zato pjesnik jeste rob, zarobljen u tom krugu zarad kojeg komponuje pjesničku simfoniju. Stoga je samo poezija ona Božja Čestica koja Bogočovjeka čini svemoćnim i, zašto ne vjerovati, i samu poeziju. Čitajući poeziju Radomira Uljarevića, ne kao čitač od juče, već kao neko ko prati njegov rad od pojave prve knjige, a prije toga prvih publikovanih pjesama, nizale su se nove činjenice da je On pjesnik bogočovjekovanja, bogojavljanja, bogodarja, bogopokajanja, bogohodočašća u prostranstva čudesnih svjetova o kojima bilježi, donosi, a odneto vraća i prinosi pred oltar Njegovog veličanstva Čitaoca. Čitaocima na dar ono najvrednije što je po sto puta procijedio kroz filigranska cjedila, odlažući pljevu i mulj gdje im je mjesto, a čitaocu nudeći procijeđeno i preprato slovo – Prah Njegov što vječno svetluca.

Ona, da kažem, najnovija knjiga Radomira Uljarevića, „Škola odučavanja”, je dokaz kako pjesnik putuje i piše. Zapisuje. Sabira. Objavljuje.

Mudri ljudi riječima nikada ne zakivaju, ali ću ipak rizikovati da kažem kako je Uljarevićeva knjiga „Škola odučavanja” drama osame, putovanja, iščekivanja, pokajanja, tuge, sumnje i one najteže neizvjesnosti – iščekivanja. Drama u kojoj se pjesnik iza svakog slova pribojava one najteže – nenadne. Tek kako neobjašnjivo treperi čovjek kada se osjeća bezbjednije pod zemljom nego na nebu gdje se možda učini neukom da se gubi „granica među svjetovima” i u tom beskraju „posijedaju na prazna mjesta”.

Koliko je pjesnik prilagodljiv riječima, situacijama, mjenama, prostorima, selidbama, oslikava i njegovo hodočašće sa Kamenite Gore Hercegove, u Crnu Goru Njegoševu, odnosno u pjesničku Goru Crnu do Svete Gore gdje su riječi u Božjem buketu, gdje su ona stara slova „okovana u olovu” (Stara slova) vaskrsla i u svijet krenula kako bi, gdje god banu riječ pjesnička, bila hram čovjeku i slovu.

Imperija Duha Svetog. Možda bi ovo moje poimanje pomenute knjige bilo s falinkom kada ne bi nanizao cikluse kao stihove i tako i ja postao njen dio, nekog novog, trećeg, dopunjenog izdanja. A ta se pjesma od naziva ciklusa ovako posloži: „Sve ću vas kazati kod Boga/Siti vukovi./ Crna kutija/ (je) škola odučavanja./Tri Radomira/ Gledaju dole niz drumove./ Kosto gospodin Kogito/ Zlatno runo (ne priželjkuje).”

Priredila:

ŽIVANA JANjUŠEVIĆ

(Nastaviće se)

---