Pogoršanje jugoslovensko-bugarskih odnosa krajem sedamdesetih godina primjetno je uznemiravalo jugoslovensko rukovodstvo, koje je podozrevalo da se iza bugarskih poteza krije ozbiljnija igra, kojom se upravlja iz Moskve. Strahovalo se da je makedonsko pitanje zapravo dio šire sovjetske strategije orijentisane ka prodoru prema Jadranu.

Na sjednici Predsjedništva CK SKJ, održanoj 19. septembra 1978. godine u Karađorđevu, Broz je demonstrirao veliku zabrinutost zbog stanja jugoslovencko-bugarskih odnosa. Nastupio je defanzivno, pomirljivo, založivši se za potpisivanje deklaracije sa Sofijom o međusobnom garantovanju teritorijalnog integriteta, ali naglasivši i ulogu SSSR u jugoslovensko-bugarskim konfrontacijama: „Ja ne vidim drugog načina, nego da razgovaramo (...) Mi znamo da iza toga stoji i Sovjetski Savez, jer da Sovjetski Savez nema takav stav kao što ga imaju Bugari, onda ne bi ni oni mogli napadati tako (...) Mi znamo šta je cilj toga. Cilj je toga da se preko Makedonije na neki način dopre do Jadranskog mora. To je moje duboko uvjerenje, i ja lično vjerujem da je to jedan dugoročni cilj, kojeg se oni tako lako neće odreći. I tu im Bugari najviše mogu poslužiti. Prema tome, ja sam za to da se mi zbilja ne postavimo u istu poziciju kao Bugari i istom mjerom odgovaramo, nego da pokušamo razgovarati. Ja ne znam, drugovi, meni malo nije jasno, zašto mi tako uporno odbijamo Bugarima da idemo na stvaranje sporazuma o nenepadanju, odnosno da javno izjavimo da nemamo nikakvih namjera da narušimo integritet Bugarske? (...) Moramo biti fleksibilniji, moramo neke stvari i progutati”.

Na pomenutoj sjednici Predsjedništva SKJ govorio je i Edvard Kardelj. On nije, poput Broza, pozivao na kompromis, ali je, takođe, u svom nastupu na ovoj sjednici tematizovao sovjetsku rolu u jugoslovencko-bugarskom konfliktu. I on je, naime, iza bugarskih poteza prema makedonskom pitanju vidio segmente sovjetske jadranske strategije: „Potpuno se slažem s Titom da postoji plan, ne samo o Pirinskoj Makedoniji, nego plan da Makedoniju treba povezati preko Albanije i obezbijediti izlaz na Jadransko more. Tu je ta, tako da kažem, jadranska politika Sovjetskog Saveza, za krajnji slučaj. Ne tvrdim da će oni to danas da urade, ili da je to neka aktuelna stvar za sjutra. Ali u budućnosti, ako se međunarodni odnosi mijenjaju, ili ako u SSSR na vlast dođu neke druge agresivnije dogmatske snage – što nije vjerovatno, ali to ipak ne treba isključiti – i ako te snage neće moći drugim sredstvima da mijenjaju Jugoslaviju, da promijene njen unutrašnji režim itd, onda bi se oni, u krajnjem slučaju mogli latiti i jednog takvog koraka. Zato mislim da glavni problem nije uopšte Pirinska Makedonija, nego Makedonija (SR Makedonija – P.D.). To je onaj glavni cilj u čitavoj toj akciji ukidanja makedonske manjine u Pirinskoj Makedoniji, to jest neprestano negirati makedonsku naciju, da bi je jednog dana negirali i u takozvanoj Vardarskoj Makedoniji”.

O žestini konflikta Jugoslavije i Bugarske na samom kraju sedamdesetih godina više nego ilustrativno svjedoči zapisnik razgovora Tode Kurtovića i Todora Živkova, vođen 30. oktobra 1979. godine u Sofiji. Bugarski lider je govorio oštro, prebacujući odgovornost za eskalaciju jugoslovensko-bugarskog konflikta na jugoslovencku stranu. Živkov je Jugoslaviju optužio i za pokretanje trupa prema granici sa Bugarskom i otvoreno zaprijetio svom sagovorniku: „Mi imamo snažne veze u svijetu i mi ćemo ih iskoristiti”. Na kraju razgovora Živkov je Kurtoviću poručio da „pozdravi Tita”. Ne znamo da li je Kurtović to i stigao da uradi, s obzirom na to da je dva mjeseca poslije njegovog sastanka sa Živkovim Broz prebačen u ljubljansku bolnicu iz koje se nije vratio. Ni Živkov ga više nije vidio. Prisustvovao je Brozovoj sahrani na Dedinju, čime je okončano njihovo dvodecenijsko rivalstvo.

Stario je i Živkov, a u svijet velike politike ušla je njegova ekscentrična ćerka Ljudmila. Ona je pohodila Beograd septembra 1980. godine i sastala se sa članom Predsjedništva SKJ Aleksandrom Grličkovim. Pozivajući se na Lenjina, Živkova je naglasila da je „nacionalizam bolest dvadesetog vijeka”. Objasnila je Grličkovu da je perspektiva čovječanstva u ljubavi, jednom upadljivo nedostajućem sentimentu u ondašnjim odnosima Jugoslavije i Bugarske.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)

---