-Priredila: ŽIVANA JANjUŠEVIĆ

Upravo ono nešto što se otima, ono neiskazivo, što lebdi nad pojmljivim definicajama, ono neulovljeno, odbjeglo, odletjelo, odlutalo, odskakutalo – ono nešto na razmeđi sna i jave, ono nešto što i neimenovano iskazuje koherentan odnos unutar ostvarene simboličke snage – sugeriše ulogu pjesnika u činu stvaranja /rađanja/ pjesme, njene objave i njenog glasa koji je poprimio boju, ton, melodioznost, ritam, namjeru kao krajnji značenjski cilj – tvorački čin onog koji izriče pjesmu, onog koga i mi samoupoznajemo, samoodređujemo i samootkrivamo intimnim procesom iščitavanja i usvajanja ili odbacivanja izrečenog, odnosno interpretativne domete pjesničkog polazišta/izvorišta i ishodišta – i sve to skupa, jeste osnova ove začuđujuće obimne knjige, imenovane simbolom /materijom preobražaja u metaforičku oznaku Pesme, čije se značenje kroz asocijativnu raspršenost razlistava sve do one stajne tačke: bjeline.

Samoidentifikacija kroz dvosmjernu vezu: pjesnik: pjesma: pjesma: pjesnik/SVET/Unutrašnje – nevidljivo – spoljašnje/ očigledno – zatamnjeno... obilje pjesničke materije koje se nudi odgonetanju, razotkrivanju i prihvatanju u samomjerivom jedinstvu preobličenja, do one prvotne riječi koja se otrgla otvarajući mnogostruke mogućnosti iščitavanja, ali i dopisivanja. RIJEČ je najpreciznija oznaka pobune vlastitog bića protiv nijemosti; otpora tišini; razmjera visina i nizina ljudskog/pjesničkog duha; zrak svjetlosti ili tame,u zavisnosti od misaonog polazišta; ona otvara vrata spoznaje; uvodi u svijet/u svjetlost/potiskuje i gura u mrak, u crnilo, u tamninu; ona je najpreciznija (u zavisnosti od pjesničkog umijeća) jednačina cikličnog kretanja – od buđenja i obasjanja magme nevidljivog, najobimnije i najneiskazivijih gradivnih elemenata koja objelodanjuje tamne mrlje, koja život cijedi kap po kap; stih po stih; za riječju riječ.

Radomirovo „g r a d i v o” – otkriva nam razvojne poetičke tendencije, opsesivno traganje za sveobuhvatnim iskazom neimenovanog, ono što sačinjava građu od snova (po Šekspiru) ili onu raspršenost i jezičku i smislenu, izmeđ’ jave i izmeđ’ sna. Iz dubine, iz ponora, ili iz nedohvatne i neobjašnjive svjetlosti, iz visine iskrsava dovrhunjeno biće pjesme.

Znano nam je i kako otpočinje Otkrivenje Jovanovo: „U početku bješe riječ... i riječ bješe u Bogu i bog bješe riječ...” to i jeste paradigma stvaranja; od one svjetlosne najblistavije građe/gradiva, prapočela, rođenja, iskona, od svjetlosti koja jeste Slovo, od riječi sabirateljice i čuvarnice svjetlosti, ozarenja, jer svjetlost i jeste ko drugi nego Bog! Bjelina papira, kao i nenatrunjena duša iščekuje svjetlost riječi, svjetlost božju, i ona i jeste žudnja za svjetlošću i svetošću, kao potpuno poniranje i sažimanje jednog u drugo u nerazdjeljivom jedinstvu i opsesivnom dejstvu.

Ovdje čitamo/vidimo/dvojstvo pogleda, odnosno jezičku konkretizaciju, odnosno pjesnikovu stalnu čežnju za imenovanjem stvari i pojmova, za usaglašavanjem neponovljivih trenutaka od kojih se i sastoji Pismo i ispisivanje, a prije svega sabiranje građe/gradiva/pjesminog materijala.

„Rukopis/Svaka kap mastila se pretvori u mrlju/dok organizujemo tekst.// Završna reč/ Počelo je kad se začula reč/Svaka reč rođena je iz reči/Skidamo slova sa očiju...”

„Zaboravio sam pesmu jednu ja! (Tragam za stihovima koje je progutala noć/ I mene u toj noći)”, čitamo potpuno poništenje/negiranje ili izuzimanje, odnosno izjednačenje pjesničkog subjekta sa ništavilom, sa pjesmom nepostojanja, sa riječima nebivanja, sa sopstvenim nestajanjem u noći/u tami nepostojanja... ali i u najsnažnijim, najizazovnijem doslućivanju f e n o m e n a pjesme – njenog izricanja, onog neuhvatljivog a sveprožimajućeg prisustva; njenog istovremenog izlaska iz tame i ponovnog ulaska u nebivanje, u tamninu, u jezu nestanka, u odsustvu i nemoći jezika i pjesničkog subjekta da vrati, da dozove, da nanovo dopiše/ispiše, rekonstruiše „Tu pesmu jednu koju jutros zaboravio sam ja!” Pjesma jednine – pjesnik jedine one neulovljive pjesme, pjesme iskušenja u nevidnom u onostranom, u slutovitom! Otuda i Radomirovo gradivo – zbirna pjesma o pjesminom rođenju iz nutrine, od krvi, suza i svjetlosti!


(Nastaviće se)

---