Cilj pjesnika i poezije prema Radomiru Uljareviću jeste da ulije čitaocu povjerenje u onaj nevidljivi svijet. To je jedno od temeljnih, ne samo pjesničkih, uvjerenja ovoga istaknutog pjesnika. Vidljivi svijet je privid i varka; obmana za naša nepouzdana čula. Biće svijeta se krije u nevidljivom, ali se nagovještava, sluti i izražava vidljivim. Vidljivo je šuma simbola iz koje i kroz koju nevidljivo zrači. Iako nije ni dosljedan simbolista ni neosimbolista, Uljarević izražava ovim stavom svoje poetsko i svoje religijsko uvjerenje.

Svijet je veliko čudo i zagonetka; svijet je strašno mjesto na kojem nije lako postojati niti se održati. To strašno mjesto osjenilo je ovu poeziju strahom i nadom. „Strahom od neizbježnog, nadom u nemoguće”. Nijesu samo pjesnici čuđenje u svijetu, već i oni drhte pred čudesima svijeta, pa ti drhtaji i to drhtanje pulsiraju u stihovima i pjesmama. Pjesnikova nada kao da dolazi iz osjećanja i uvjerenja da poezija čuva tajnu o našoj nebozemnoj prirodi, koju pjesnik ni na časak ne gubi iz vida; a kad bi je izgubio, i on bi bio izgubljen. Ta nebozemna priroda čovjekova potvrđuje se i pred najstrašnijim i najužasnijim slikama iz ovog strašnog svijeta u kojem živimo, kakva je slika ubistva nemoćnoga djeteta: mrtvo dijete preobražava se u svetu žrtvu – u Hristovoga dvojnika – a njegove ubice nesumnjivo dobijaju satanska svojstva.

Pjesma „Sve ću vas kazati kod Boga” inspirisana je tragičnim, stvarnim događajima iz naše užasne savremenosti: smrću jednog bespomoćnog sirijskog dječaka, emigranta, trogodišnjaka, za koju ne postoji nikakav izgovor niti opravdanje. Ono što je konkretni istorijski incident u pjesmi se preobražava u univerzalnu sliku užasa kosmičkih razmjera pred kojom nema nevinih. Dječja suza, a pogotovu patnja i smrt, ne mogu imati nikakvo istorijsko opravdanje; one su samo dokaz da živimo u vremenu beščašća planetarnih razmjera. U ovoj pjesmi Uljarević je dostigao rijetko i teško dostižno savršenstvo u jednostavnosti. Pjesma je ispjevana u slobodnim stihovima. Naslov dolazi iz perspektive žrtve – to je dječakov direktni iskaz izgovoren u lice svojim ubicama. Uspostavljena je dječja psihološka i frazeološka perspektiva u toj rečenici: dječak se, umirući, obraća svojim krvnicima uobičajenom dječjom frazom kojom se djeca brane kada im se nanosi kakva nepravda, samo što je ovoga puta taj kome će dječak kazati zlodjela svojih ubica – sam Bog. Drugoga bližnjega mala trogodišnja nevina žrtva nema. Već prva septima podiže dječakov slučaj na univerzalni – planetarni, pa i kosmički – nivo: „Trogodišnji dečak iz Sirije/Čije ime/Reporteri nisu zapisali/(Možda se zvao Isus)/Izranjavan i iznemogao/Izgovorio je poslednje reči/U lice svojim ubicama/Sve ću vas kazati kod Boga.”

Dječak je bezimen, anoniman, neznana nevina žrtva, što samo podiže njegovu opštost, univerzalnost. Bez obzira što ima samo tri, a ne 33 godine, on je hristolika žrtva: izranjavan je i iznemogao, a „Možda se zvao Isus”, sugeriše nam pjesnik. Njegove posljednje predsmrtne riječi upućuju na njegovu bliskost, čak i srodstvo s Bogom. U drugoj septimi on je već promovisan u trogodišnjeg „Svedoka zločina i užasa” – bogoubistva u malom, ponovljenog hristoubistva – koji je već izašao pred lice Pravde. A ako je već izašao, onda na ovom svijetu nevinih nema – svi smo krivi ako je trogodišnje dijete isusovski stradalo, posebno mi koji se zovemo hrišćanima: „Ako je trogodišnji Svedok/Već izašao pred lice Pravde/Svršeno je sa ovim svetom/Kazna ne može mimoići/Ni nevine kojih nema/Ni krivce među kojima su/I nevini.”

Treća strofa je za stih kraća – sekstina. Tu već nema dileme oko hristolikosti – sirijski trogodišnji mučenik nesumnjivo je mladi Isus. Ali ako on vaskrsne, ako je vaskrsao, onda je došao kraj ljudskom rodu. Prepunili smo mješinu grijeha i čovjek mora nestati: „A kad mladi Isus voskresne/Za osvetu i oproštaj/Neće imati ko/Ni suze da mu obriše/Jer sve nas je kazao/Kod Boga.”

Sjajna, jednostavna, duboka pjesma, koja dodiruje srž i srce svakoga čovjeka na planeti; koja je adresovana na samoga Gospoda. Narod koji je patio i propatio, koji je imao mnogo situacija i sudbina sličnih malom Sirijcu, morao je toga Sirijca opjevati kao svoga bližnjega. Ta čast je pripala Radomiru Uljareviću; on je imao srca za sve nas. Nada u nemoguće – vjera u ljudsku nebozemnu prirodu – javlja se i pred najstrašnijim prizorom, pa i pred malim, ubijenim Sirijcem – hristolikom žrtvom.

Priredila:

ŽIVANA JANjUŠEVIĆ

(Nastaviće se)

---