-Piše:DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ

Njegova junakinja Viridijana je i sama u nedoumici – šta poslije ovog pakla treba čovjek da radi? Može li se uopšte živjeti? Kako se ponašati? Da li se priviknuti na svijet ovakav kakav je, trpjeti dalje bez iluzija ili snažiti se jednom sasvim istinskom vjerom koju moramo naći u sopstvenoj oslobođenosti konvencija jednog lažnog morala? Ta njena igra karata je kao i mnoge druge scene veoma simbolična i dozvoljava niz asocijacija od kojih svaka predstavlja neko do mogućih rješenja. Film „Viridijana” je i za one koji su mogli prihvatiti ovakav ciničan izraz a i one koji su osjećali prema njemu otpor toliko snažan u svom djelovanju da predstavlja sasvim novu stvarnost u kojoj prepoznajemo nešto od surove realnosti, ali koja se i nameće upravo tom svojom unutrašnjom snagom. Neobična tvorevina duha – poezija, ali i više od toga – silovita potreba za vjerovanjem da se i kroz najveću prljavštinu i nesreću može doći do toliko potrebne nade i slobode. „Viridijana”, iuzetan film osobenog i slavnog Luisa Bunjuela i po mnogim kritičarima njegovo najveće djelo, njegovo remek-djelo. Poslije „Nazarena”, filma u kome je ovaj nepopravljivi buntovnik stavio u prvi plan licimjerje katoličke crkve, dolazi „Viridijana” da pod sumnju stavi i sve ostalo, sve moguće dogme ovoga svijeta koje srce ili misao čovjeka pretvaraju u kamen. Ali – kako je to rekao Bunjuel?! Teško je naći prave riječi za tu eksploziju jarosti, za taj najgorči mogući podsmijeh, za svu tu uzavrelu krv koja kipti na sve strane, za taj razorni, surovi drastični spektakl koji Bunjuela skoro uzdiže do nenaslućenog vrha. Ima scena u ovoj izuzetnoj drami kakve film valjda još nije vidio, koje na filmsku traku niko u takvom obliku nije još ni pokušao da prenese. Sve odje vri, sve bukti sve je pokrenuto da kaže staru bunljuelovsku buntovničku misao protiv tog „milosrđa” u ime kojeg su još bili potoci krvi... Oni koji su se požurili da objave „pokajanje” starog nevjernika, prevarili su se grdno kada su vidjeli kako to „preobraćanje” izgleda. Sva žestina je morala jurnuti u glavu svim klerikalcima ovoga svijeta kada su vidjeli ovaj snažni film! A što je još i važnije: U „Viridijani” se može sagledati jedan novi Bunjuel: Nema više onog nemernog možda, ponekad i nedosljednog majstora koga interesuje samo ideja, samo sadržaj, koji sve baci na jedinu kartu, zapostavljajući sve ostalo! „Viridijana” je rađena od početka do kraja na jedan duboko sadržajno koncipiran način. Španske vlasti su odobrile scenario sa nekoliko izmjena, ali nisu imali priliku da vide film prije Kanskog filmskog festivala 1960. Bez obzira na Gran-pri u Kanu „Viridijana” je bila zabranjena u Španiji. Popravivši scenario, Bunjuel očigledno nije izgubio ni trunku sposobnosti da šokira i uvrijedi one druge. Film, sa obiljem nadrealističkih opservacija, ostaje Bunjuelova najbolja ekspozicija nepopravljive Ijudske gluposti i neukrotive komedije življenja. Do izražaja je došla i jedna skoro besprekorna stilska čistoća kakve nema ni u jednom od prethodnih 30 Bunjuelovih filmova, sem u onom 29. „Nazerenu”. Neki kadrovi komponovani su tako rafinovano, tako genijalno da predstavljaju doživljaj za sebe: podsjećaju na Goju, na najbolje detalje nezaboravnih „Kaprićosa”. Jer, „Viridijana” se ne može drugačije doživjeti sem kao veliko, izuzetno ostvarenje svjetske kinematografije. Bogohulni, ironični i majstorski izgrađen film, „Viridijana” je suštinsko Bunjuelovo djelo, utoliko više što bi se moglo reći da je taj film bio ujedno i pakosna šala s fašističkom državom koja je odobrila njegovo snimanje.Tek što je film ušao u distribuciju, španske vlasti su shvatile njegovu subverzivnu prirodu i pokušale da unište sve kopije. Ali, bilo je prekasno: kopije su već stigle do Kana, gdje je film primljen kao zvanični predstavnik Španije, da bi zatim, na vječitu žalost Frankovog režima, osvojio Zlatnu palmu – prvu nagradu te vrste koju je osvojio neki španski film. Otvorena antiklerikalnost ovog filma bila je očigledna, tako da ga je Vatikan zvanično proglasio „uvredom za hrišćanstvo”.


(Nastaviće se)

---