-Piše:BUDO SIMONOVIĆ


U svojoj knjizi „Sa Ivom Andrićem“, Ljubo Jandrić je zapisao da je veliki i slavni pisac, škrt i štedljiv na riječima čak i kada hvali, u nekoj prilici, govoreći o Mihailu Laliću, sapatniku po peru i svom višegodišnjem sugrađaninu i komšiji iz Herceg Novog, rekao:
„To je skroman i povučen čovek, težak na reči i razgovoru. Kad se nas dvojica sretnemo, a susrećemo se češće, naćutimo se do mile volje...“
Njih dvojica koji su toliko mudrih i lijepih riječi napisali, koji su cio život riječi posvetili i bogatstvo basnoslovno riječi i misli stvorili, nikada nijesu bili velike govordžije.Od njih su, zbog toga, najviše zazirali novinari i gotovo ih izbjegavali u strahu da će im bilježnice ostati prazne i trud biti uzaludan.
Četiri i po decenije književnog stvaranja, izuzetan jubilej koji je 1979. godine proslavio Mihailo Lalić, podstakao me i osokolio da prevaziđem strepnju i krenem mu, ipak, u posjetu.
Kad je u „Politici Ekspres“, za koju sam tada radio kao dopisnik iz Crne Gore, tri dana kasnije objavljena ispovijest Mihaila Lalića, u stanu mi je po zori zazvonio telefon. Javio se Duško Kostić, veliki prijatelj, saborac i sapatnik Mihaila Lalića na trnovitoj, tako omamljujućoj a tako nesigurnoj i hirovitoj spisateljskoj stazi:
– Tekst još nijesam pročitao, ali hitam da ti čestitam kad si uspio da nagovoriš Mihaila da o sebi govori za cijelu stranu u novinama. Dosad se ne nađe majčinoga sina da mu to uspije...
Poslije su zvali i drugi, a posebno su se čudile neke kolege koji su takođe tih dana pravili intervjue i storije o Mihailu Laliću. Kažu da im se sve svodilo na odgovore u stilu: „da“, „ne“, „jeste“, „nije“, „tačno“, „tako i ja mislim“ i slično.
I iz kasnijih susreta sa velikim piscem došao sam do zaključka da on, koji je bio izuzetno skroman i nenametljiv čovjek, nije volio nametljivce, one koji su u razgovorima s njim nastojali da dokažu da su mu barem ravni, da ga fasciniraju i zadive znanjem i erudicijom. Za ilustraciju, evo nekoliko takvih pitanja i Lalićevih odgovra iz jednog intervjua (za ovu priliku, vjerujem, nije važno ime Lalićevog sagovornika):
Sagovornik: – Kao da postoji nepremostiv jaz između Senekinog „Čovjek je čovjeku svetinja“ i Hobsovog „Čovjek je čovjeku vuk“. U „Hajci“ se, posve određeno, kaže da Karakondža prebiva u čovjeku. Još je starogrčki filozof Dikearh učio da je čovjek najveća opasnost za čovjeka. Da li ste imali susret sa tim njegovim učenjem?
Lalić: – Bolje da ništa ne odgovorim – što da gubim „renome“, priznajem da Seneku, Hobsa i Dikearha nijesam pročitao!
Sagovornik: – Vi se ne mirite sa čovjekom otuđenim od njegove ljudske suštine, s njegovim postvarivanjem. Da li i dalji put čovječanstva, bez obzira na sva iskušenja koja ga čekaju, vidite kao put njegovog očovječivanja?
Lalić: – Nemam dovoljno vremena i radnog elana da se upustam u multidimenzionalno raspravljanje ovog pitanja.
Sagovornik: – Vaši romani, a oni su društveno-istorijski, bliski su filozofskim romanima i romanima-esejima (osobito oni o Peju Grujoviću). Može li se od Vas očekivati i neka posebna knjiga eseja, na primjer antropoloških?
Lalić: – Knjiga antropoloških eseja od mene se ne može očekivati. Pored ostalog i zato što imam prečih poslova.
Sagovornik: – Montenj je započeo svoje „Eseje“ rečenicom: „Ova knjiga me je izgradila isto koliko i ja nju“. Za koje biste svoje djelo Vi to mogli da kažete?
Lalić: – Ne znam za koju od mojih knjiga to ne bih mogao da kažem.
Sagovornik: – Kod Tolstoja sam negdje našao otprilike ovo: ako je neko iole misaon tip, o čemu god mislio, on – u stvari – misli o smrti. Kakav je Vaš stav prema čovjekovom nepovratnom odlasku sa lica zemlje?
Lalić: – Preskočio bih to pitanje.
Sagovornik: – Kad biste Vi pisali knjigu „Verzije književnih djela“, u čemu biste se složili a u čemu ne biste sa Brankom Popovićem?
Lalić: – Zaboravio sam šta je Branko napisao, a sad nemam vremena da čitam i da se podsjećam.
Sagovornik: – „Vidi, ja živim“ – uzviknuo je Rilke u trenutku samospoznaje. Kako Vi gledate na fenomen života i u čemu vidite smisao ljudskog bitisanja?
Lalić: – Žuri mi se da završim, imamo i drugih poslova.

(Nastaviće se)