Tražeći lijeka od tuberkuloze koja je sve više uzimala maha i ulazila u posljednji, smrtonosni stadijum, Njegoš je krajem 1850. godine, bježeći od cetinjskih kiša i studeni, otputovao u Italiju – u Napulj, nadajući se da će mu tamošnja blaga klima prijati i opaku bolest zaustaviti.

U Napulju se u to vrijeme zatekao i mladi srpski pisac i putopisac Ljubomir – Ljuba P. Nenadović. Susret sa crnogorskim vladikom, pred kojim je već išla slava „Luče mikrokozma“ i „Gorskog vijenca“, prerastao je u jedno fino druženje i prijateljstvo. Potrajalo je oko pola godine, a Nenadović će ga ovjekovječiti u svojim čuvenim „Pismima iz Italije“, knjizi čiji je prvobitni naslov bio „Vladika crnogorski u Italiji“.

Za ovu priliku evo nekoliko „crtica“ koje potvrđuju da je Njegoš prvenstveno i iznad svega bio pjesnik i mislilac, pa tek onda duhovnik i vladar, da nije robovao strogim pravoslavnim kanonima i dogmama (nije, recimo, volio niti dozvoljavao da mu vjernici ljube ruku, a po nekim podacima dosta je neredovno i postio i vršio službu božju):

U razgovoru sa napuljskim advokatom, Francuzom po porijeklu, Đuzepeom Kazom, oko nauma tadašnjeg francuskog predsjednika Luja Napoleona da se, poput čuvenog strica, i on proglasi carem, Njegoš je, kako je zapisao Nenadović, rekao i ovo:

„Dokle god jedan čovjek može raspolagati sa milion vojnika po svojoj volji, dotle će i njegovi susjedi strepjeti i biti ugnjetavani; pa zvao se on prezident, imperator, konzul, ili papa – to je svejedno. Čovječanstvo ne može biti spokojno i srećno dokle je podijeljeno u države koje imaju za glavni cilj: sebe, vjeru, narodnost i dinastiju...“

Nenadović piše da se Njegoš prilikom posjete i razgledanja vatikanske galerije najviše zadržao ispred Rafaelove slike „Preobraženje“, a potom prokomentarisao:

„Zaista, kad bi ova Hristova slika mogla progovoriti, prve bi joj riječi bile: ne činite drugima ono što sami sebi ne želite. – Vjera bez dobrih djela – mrtva je...“

A dok su mu u crkvi Svetog Petra u Rimu pokazivali časne verige, teški lanac u koji je, kako legenda kazuje, u jerusalimskoj tamnici bio vezan apostol Pavle, Njegoš je procijedio:

„Ala su ga dobro vezali!“ i sunuo da prođe.

Na pitanje zaprepaštenog sveštenika – kustosa zar će proći, a da ne poljubi časne verige, odgovorio je kao iz topa:

„Crnogorci ne ljube lance...“

Ili, dok su ulazili u crkvu Svetog Petra, serdar Andrija Perović, Njegošev zet, koji mu je bio u pratnji u Italiji, zastao je na vratima, prekrstio se i glasno izgovorio:

„Oprosti mi, majko, crkvo moja na Cetinju, ne ulazim da se poklonim, nego da se nagledam…“

„Ulazi, čoče! – na to će Njegoš. – Stalo je crkvi na Cetinju kuda hodi serdar Andrija!“

Jednog dana dok su Njegoš i njegovi pratioci razgledali Rim, kočijaš koji ih je vozio u jednom trenutkum je zaustavio kočiju, otvorio vrata i svojim neobičnim mušterijama u crnogorskim odeždama objasnio da treba i oni da izađu, jer nailazi papa – da tako „svetom ocu“ počast odaju svi, čak i prinčevi i engleski lordovi:

– Božja ti vjera, ja ne hoću sramotiti ono malo crnogorskog naroda. Neka ide papa svojim putem, neka slazi s kola ko mu je i do sada slazio, a vladika crnogorski zaista neće...

Poznato je, inače, da Njegoš nije volio svoj monaški čin i zvanje i da nije pridavao poseban značaj crkvenom, kaluđerskom životu. Savo Vukmanović kaže da je bradu stalno potkidao jer mu je bila dosadna, ili je podvijao ispod crne marame koju je vezao oko vrata, a podsjeća da je on u nekoj prilici i otvoreno rekao da bi „sve dao“ samo da može obrijati bradu. Milorad Medaković, pak, tvrdi da je za četiri godine koliko je on bio u službi kod Njegoša, on samo jednom služio službu božju. A koliko je mario za crkvene dogme i kanone možda najbolje govori podatak da je u nekoj prilici, o Preobraženju 1847. godine, odjednom zapopio sedamdeset mladića, mada po strogim kanonskim pravilima nije smio više od – dva!

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

(Nastaviće se)

---