U spisku cetinjskih ulica više nema one koja je decenijama nosila ime Vuka Karadžića. Na kućama u toj maloj uličici u naselju Grude, doduše, odavno nema table sa Vukovim imenom, ali je, na zahtjev novoosnovanog „Društva prijatelja Islanda“, ime genijalnog reformatora srpskoga jezika i formalno izbrisano da bi se ukazala počast i odala zahvalnost Islandu, prvoj zemlji na svijetu koja je nakon poznatog referenduma maja 2006. godine, priznala crnogorsku nezavisnost.

Odbornicima cetinjskog parlamenta koji su glasali za ovu odluku, očigledno je mnogo više bilo stalo da uklone Vukovo ime nego da odaju priznanje Rejkjaviku, odnosno malenoj državici vulkana i ribara, šćućurenoj u jednom uglu ledenog ostrva u sjevernom Atlantiku, nedaleko od arktičkog polarnog kruga, jer je teško povjerovati da iole pismeni Cetinjanin ne zna šta je hromi tršićki genije učinio za Crnu Goru, za njenu duhovnost, slobodu i nezavisnost i da je sa tim prosto sramotno upoređivati nekakvu ovovremenu zaslugu Islanda.

„Kako gođ što mi je onda ležao na srcu i u pameti moj Jadar, đe sam se rodio i uzrastao, i na koji sam iz Šišatovca svaki dan po nekoliko puta uzdišući pogledao... tako mi je isto ležala na srcu i u pameti i Crna Gora, za koju sam još od đetinjstva moga čuo i razumio da u njoj još od Lazareva vremena jednako traje srpska vlada i carovanje, i koju bih i danas voljeo sto puta viđeti nego Jadar ili ikakvo drugo mjesto na svijetu“.

Ove riječi Vuk Karadžić je zapisao prije bezmalo dva vijeka u predgovoru svom „Rječniku“ na koji se, kako je s ponosom isticao, pretplatilo i dvanaest Crnogoraca, iako su se pismeni u Crnoj Gori u to doba, izuzimajući sveštenike, na prste brojili. Iz tog perioda datira i prisna prepiska Vuka Karadžića sa tadašnjim crnogorskim vladikom Petrom Prvim Petrovićem Njegošem, a veliko i trajno prijateljstvo će se posebno razviti između njegovog nasljednika na tronu, sinovca Petra Drugog Petrovića Njegoša i Vuka, a potom i sa knjazom Danilom i njegovim nasljednikom knjazom Nikolom.

Kao plod Vukovog dvomjesečnog boravka pod Lovćenom 1836, u Njemačkoj će se pojaviti njegova knjiga o Crnoj Gori i Crnogorcima, jedno od ponajznačajnijih i najboljih djela te vrste posvećenih Crnoj Gori. Zanimljivo je da je knjigu objavio na njemačkom jeziku, bez imena autora, jer Vuk je želio da u prvi plan istakne i svijetu što uvjerljivije predstavi kameno gnijezdo slobode u srcu Evrope, ne bi li na taj način doprinio i umilostivio nemilosrdne evropske sile da priznaju crnogorski suverenitet.

I sve što je potom napisao i učinio Vuk Karadžić, bilo je usmjereno na propagiranje Crne Gore, u čijim će granitnim gomilama naći korijene srpskog jezika, potku za svoju jezičku reformu, kojom je vječno zadužio južnoslovenske narode na Balkanu i zadivio cio učeni svijet.

Njegove neraskidive veze sa Crnom Gorom i prijateljstvo sa crnogorskim dvorom nastavlja se i poslije Njegoševe prerane smrti. On će 1852. godine dopratiti Njegoševog naslednika, knjaza Danila, i sa njim, kad se vraćao iz prve državničke misije, doputovati na Cetinje, a manje je poznato da je Vuk Karadžić pod Orlovim kršem boravio i krajem 1860. godine.

Hromi, sedamdesettrogodišnji starac, već dobrano načetog zdravlja, po zimi i hladnoći, tada je gotovo tajno doputovao na Cetinje da mladom, tek ustoličenom Danilovom nasljedniku, knjazu Nikoli, preda pismo srpskog kneza Mihaila i prenese povjerljivu usmenu poruku oko zajedničkih priprema za konačni obračun sa turskim zavojevačima.

Sem svega onoga što je za života objavio, a što je u najvećoj meri, direktno ili indirektno vezano i za Crnu Goru, Vuka Karadžića je, kažu, i smrt zatekla nad rukopisom pete knjige pjesama novijeg doba posvećenih bojevima sa Turcima za vladavine dvojice potonjih Petrovića – knjaza Danila i njegovog naslednika knjaza, kasnije kralja Nikole.

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

(Nastaviće se)

---